POČETNA STRANA KONTAKT POSTOJEĆI KOMENTARI Vaš komentar VESTI: 2023 2022 2021 2020 2019 2018 2017 2016 2015 2014 2013 2012 2011 2010 2009 2008 2007 2006 2005 2004 2003 2002 ZATAŠKANO: 2001 1998 1996 1972 Izvoz beba LITERATURA STATISTIKA AKTI |
Vesti iz sveta
Naime, kada se rodila u oktobru 1994. godine, lekari su rekli njenim roditeljima da je Bela bolesna i zadržali su je u bolnici, a roditelje su pustili kući. Kada su se vratili da je vide, lekari su im rekli da nije preživela. Bela kaže da je jedna od medicinskih sestara odlučila da kaže istinu roditeljima, ali uzalud. - Kad su odlazili, sestra je potrčala za njima da im kaže istinu da su me prodali američkoj porodici. Moji roditelji su poslednji novac koji su imali potrošili za benzin i vozili se do svakog sirotišta da bi me pokušali pronaći. Ali novca je ponestalo i posle godinu dana više nisu znali gde da traže. Dok sam obrađivala informacije u glavi o tome što se dogodilo, jedva sam disala, bol mojih roditelja bio je nezamisliv. Kada sam rekla prijateljima, bili su potpuno zapanjeni, jer sam uvek malo govorila o svom privatnom životu - rekla je. Bela Barbu (26) saznala je da je kao beba odvedena iz Rumunije i prodata američkoj porodici. Kaže da se celog života sramila činjenice da su je roditelji ostavili i da je nisu voleli, ali istina je ipak drugačija. - Odrastajući u Americi, uopšte nisam ličila na svoje plavokose roditelje. Ali kada sam imala osam godina, objasnili su mi da su me usvojili dok sam bila mala beba, to je bilo bolno saznanje za mene. Rekli su mi da se prezivam Barba, da sam rođena u Rumuniji i da me roditelji ne vole. Zbunjena i postidena, krila sam to od svih, ali bol nikada nije nestao - rekla je. Njena veza sa usvojiteljima prekinuta je kada je 2013. godine upisala studije medicine u Ajdahu i od tada su potpuno otuđeni. Ali nikad nije prestala da se pita odakle je. - U julu 2019. godine naišla sam na Fejsbuk grupu koja pomaže usvojenim Rumunima da pronađu porodice. Nervozno sam objavila svoje godine i prezime i iznenadila se kad sam odmah dobila neke odgovore. Sara, žena koja je vodila grupu, prepoznala je moje retko prezime, a samo 48 sati kasnije, obratila se mom bratu Mosesu (20) na društvenim mrežama. Sara je slala poruke, a ubrzo sam saznala da imam sestru Simonu (33) i brata Floriana (29). Tada sam saznala da moja biološka majka Margaret i otac Zambila sada žive u blizini Rima. Za tako kratko vreme dobila sam toliko informacija da mi se zavrtelo u glavi. Posle tri nedelje razgovora sa Sarom, konačno sam nazvala telefonom i razgovarala sa porodicom. Dok je majka razgovarala sa mnom preko prevodioca, počela sam da plačem i ubrzo su svi brisali suze. Stalno je ponavljala da joj je žao i da su se svakodnevno molili da me pronađu. U trenutku kad su mi prevodioci poslali transkript, shvatila sam. Moja porodica je bila izuzetno siromašna kada je majka bila trudna sa mnom. Živeli su u šatorima i pravili cigle za novac, što je bio neverovatno naporan posao. Nastavila je da se informiše o trgovini ljudima. Uspela je da otkrije da se desetine hiljada dolara plaća za novorođenčad grupama koje su falsifikovale knjigu rođenih i prodavale bebe agencijama za usvajanje. Dobrotvorna organizacija organizovala je DNK testiranje koje je dokazalo da je ona ćerka Margarie i Zambile, a u novembru prošle godine Bel je otišla u Rim, gde njeni roditelji žive 19 godina. - Kada sam zakoračila u dvorište i pala majci u zagrljaj, to je bio najeuforičniji osećaj. Znala sam da sam kod kuće. Majka mi je uz pomoć prevodioca rekla da se nikada nije odrekla nade da će me ponovo videti. Te noći plakala sam satima i provela četiri dana grleći oca i držeći majku. Njihova ljubav prema meni bila je tako jaka i osetila sam snažnu vezu sa njima. Bilo je užasno oprostiti se - podsetila je. Zbog koronavirusa i ograničenih resursa nije mogla ponovo da putuje u Italiju, ali kaže da će otići što pre.
- Možda nikada neću tačno znati šta mi se dogodilo kao bebi, ali fokusiram se na stvari koje mogu da uradim. Sada radim sa organizacijama. Poručujem svima koji slušaju moju priču da mogu pomoći žrtvama trgovine robljem donirajući u dobrotvorne svrhe i verujući u njihove priče - rekla je.
Mahen Fjeramuska (33) iz Teksasa glumila je da je u drugom stanju dok je njena dugogodišnja prijateljica Hajdi Brusard bila trudna, a kasnije je slagala prijatelje i bivšeg dečka da je beba njihova. Majka i ćerkica otete su samo dve nedelje nakon što se Brusardova porodila. Beživotno telo majke kasnije je nađeno u putnoj torbi u prtljažniku automobila u garaži njene "prijateljice". Obdukcija je pokazala da je žrtva zadavljena u prtljažniku, saopštio je Institut za forenziku okruga Haris. Fjeramuska je optužena za otmicu i ometanje istrage uklanjanjem dokaza, ali ne i za ubistvo Brusardove. Istraga ubistva je u toku, prenosi "American-Statesman". Advokati optužene izjavili su za CNN da tek treba da razmotre dokaze, a da je nalog za hapšenje zasnovan "isključivo na nagađanjima". Kako se navodi, Fjeramuska i Brusard upoznale su se na Institutu za teologiju u Teksasu i družile su se desetak godina. Bile su veoma bliske i optužena je čak prisustvovala porođaju. U sudskoj dokumentaciji stoji i da se čudno ponašala, te da se bukvalno otimala sa ocem ko će prvi da uzme dete u ruke.
Policija je ušla u trag detetu nakon što su bivšeg dečka optužene našli u prodavnici u kojoj je kupovao odeću i hranu za bebe. Kada su mu pokazali fotografiju otetog deteta, odgovorio je:
Fjeramuska je sada u pritvoru gde ćeka suđenje za otmicu, a istraga ubistva još traje.
Osumnjičena za trgovinu ljudima uhapšena je u Ljenđangu, u kineskoj provinciji Guejdžou, nakon što je ukrala bebu staru svega jedan dan iz porodilišta ali je, između ostalog i zahvaljujući snimcima video nadzora, pronađena i uhapšena a dete je vraćeno roditeljima. Sve se odigralo rano ujutru, oko šest sati. Osumnjičena je, prerušena u medicinsku sestru, u beloj unformi i sa medicinskom maskom preko lica, ušla u porodilište dva sata ranije, vrebajući iz garderobe priliku za krađu bebe, prenosi „Dejli mejl”.
Ušla je u jednu sobu gde je zatekla porodilju sa bebom, devojčicom, kako spavaju, kao i oca deteta koji je spavao na stolici. Uzela je dete i, prolazeći pored jednog zaposlenog u porodilištu koji ništa nije posumnjao, išetala iz ove zdravstvene ustanove. Roditelji su, kada su se probudili, pomislili da je osoblje odnelo bebu na pregled. Kada su shvatili da deteta nema, pozvali su policiju.
Osumnjičena je uhapšena oko dva popodne, oko osam sati nakon krađe bebe. Dete je pregledano i nije imalo zravstvenih posledica zbog ove drame.
Petoro Grka i državljanin Gruzije odbacili su danas pred sudom u Solunu optužbe za pripadanje kriminalnoj organizaciji koja je navodno prodavala bebe za usvajanje. Policija sumnjići dvojicu državljana Gruzije da su predvodili ovu kriminalnu grupu za koju policija navodi da je jedna od najvećih i najbolje organizovanih u Evropi. Istragu u vezi sa ovim slučajem pomogao je i Evropol, prenosi AP. Policija je pre dva dana saopštila da je 12 ljudi uhapšeno, a da su 54 optužene za saučesništvo. Šef odeljenja za zločine solunske policije, Antonis Cicis, rekao je tada da se veruje da je ovo jedna od "najvećih i najbolje organizovanih" grupa u Evropi. Prema njegovim rečima, policija je ušla u trag najmanje 22 slučaja prodaje beba, 24 prodaje jajnih ćelija i 10 slučaja plaćanja surogat majki između 2016. i 2019. godine. Cicis je naveo da je ova kriminalna grupa "zaradila" najmanje pola miliona evra. Tu kriminalnu grupu su navodno predvodili grčki advokat i akušer. Oni su regrutovali siromašne trudnice u Bugarskoj i plaćali im do 5.000 evra da prodaju svoje bebe grčkim parovima bez dece.
Indijska humanitarna organizacija koju je osnovala Majka Tereza saopštila je danas da je šokirana i da žali posle hapšenja jedne časne sestre i zaposlenog, jer su navodno prodavali bebe za hiljade dolara radi usvajanja. - Potpuno smo šokirani ovim što se desilo u našem domu u Rančiju. To nije smelo da se desi - saopštila je katolička organizacija "Misionarska ljubav", koja je osnovana 1950. godine. U saopštenju se navodi da je taj postupak protivan moralnim uverenjima organizacije i da se slučaj pažljivo proučava.
- Preduzećemo sve neophodne mere da se ovakav incident ne bi više nikada dogodio - napominje se u tekstu, prenio je AFP. Policija je juče uhapsila dve osumnjičene osobe u jednom od domova ove organizacije na istoku zemlje posle optužbi o prodaji najmanje pet beba. Skandal je izbio ranije ove sedmice nakon što je lokalna socijalna služba obavestila policiju da je nestalo novorođenče u domu koji brine o neudatim trudnicama i majkama kojima je potrebna pomoć. Uhapšene osobe inicijalno su optužene za krijumčarenje ljudi, za šta mogu biti kažnjene sa pet godina zatvora, ali policija naovodi da bi tokom istrage mogla da proširi optužnicu.
Lekar (85), optužen za otmicu novorođenčadi od njihove majke pre skoro pola veka, pojaviće se na sudu u Madridu ove nedelje i tako postati prva osoba koja će se suočiti suđenjem u dugogodišnjoj aferi krade beba u Španiji.
Eduardo Vela, koji je radio kao ginekolog na klinici San Ramon u španskoj prestonici, optužen je da je u proleće 1969. odvojio Ines Madrigal od njene biološke majke i dao je 46-godišnjoj ženi koja je lažno proglašena njenom rođenom majkom i koja ju je podigla.
Madrigal, koja sada ima 49 godina, kaže da joj je majka rekla istinu kada je napunila 18 godina i podržala napore svoje kćerke da otkrije više o njenom poreklu, dok nije umrla pre dve godine u 93 godini.
- Mislim da Eduardo Vela neće reći istinu. Neće mi reći ko je moja majka ili okolnosti u kojima su me odveli. Nisam tako naivna da verujem da će se to dogoditi, ali bih želela da dobijemo podatke o svim ženama koje su se porodile na klinici San Ramon. Ali to se verovatno neće desiti. Samo se nadam odgovarajućoj kazni - rekla je ona.
- Ovo je zaista važno pitanje jer smo 60 godina bili supermarket beba za Evropu i za Južnu Ameriku, ne samo Španiju - rekla je ona. Veliku ulogu u ovim krađama beba imala je katolička crkva, piše "Gardijan". U Srbiji prijavljeno 20.000 takvih slučajeva Španija nije jedina zemlja koju potresa afera "nestalih beba". Jedna od tih zemalja je i Srbija. Prijave za krađu beba roditelji u Srbiji podnose još od pedesetih godina prošlog veka, i prema procenama je do danas prijavljeno više od 20.000 slučajeva. Pretpostavlja se da ima još mnogo roditelja koji sumnjaju da su im deca oteta, ali nisu podneli prijave iz nekog razloga. Na hiljade roditelja svedočilo je da su im lekari govorili kako je njihova beba naprasno umrla neposredno ili dan-dva nakon rođenja. Roditeljima najčešće nije bilo dozvoljeno ni da vide telo, a samo retkima je predato, pa i u tim slučajevima roditelji ozbiljno sumnjaju da je reč o njihovom novorođenčetu. Oni smatraju da su njihova deca prodata odmah po rođenju i da su ih ukrali pripadnici umešane organizovane kriminalne bande koje organizuju nelegalna usvajanja. Tek je početkom ovog meseca objavljeno da je, nakon više poziva iz Saveta Evrope upućenih Vladi Srbije, počela sa radom komisija čiji je cilj rasvetljavanje ovih slučajeva. U Argentini nestajale i majke
U mnogim zemljama u kojima je vladao diktatorski režim, krađe beba u bolnicama su se često dešavale i zataškivane su uz pomoću vladinih organa. Tako je bilo i u Argentini, gde su mnogim majkama ukradena deca, a one same su često misteriozno nestajale ili umirale.
Sirotište u gradu Džalpajguri u zapadnom Bengalu koje je vodila jedna neprofitna organizacija, prodalo je najmanje 20 dece na usvajanje, saopštila je policija, a preneo Rojters. Kako agencija prenosi, osoba koja je bila na ÷elu sirotišta, takode je vodila i sklonište za siromašne žene čije je bebe prodavala, a njima govorila da su bebe rođene mrtve. Hapšenje 18 osoba, uključujuci doktore, babice i vlasnike dobrotvornih organizacija, dogodilo se samo tri meseca nakon što je 13 beba spašeno i dva skeleta beba pronađena u blizini luke grada Kolkata. Kako se navodi, te osobe su uhapšene jer se sumnja da su uzele bebe odmah po rođenju, a majkama su rekle da su bebe rođene mrtve. Agencija prenosi da su bebe prodavane za 1.500-3.000 dolara, a da eksperti u Indiji kažu da je trgovina bebama postala ozbiljan biznis u toj zemlji. Najmanje 17 dece koja su bila smeštena u sirotištu u Džapalgapuriju nije pronađeno i ne može im se ući u trag, preneo je Rojters.
Procjenjuje se da godišnje nestane oko 8 milijuna djece, među kojima su i djeca koja su pobjegla od kuće kao i ona koja su oteta. Poznato je da mnoga djeca koja su nestala završe kao robovi dječje prostitucije, pedofilije, prisilnog rada, uzimanja organa i prisilnog ratovanja. Pitanje je - gdje nestaju naša djeca? ICMEC u svom izvještaju iz veljače 2014. navodi porast u broju prijava nestale djece, i to iznad 40%. Britanska studija navodi nevjerojatno povećanje od 88% u prošlom desetljeću. 'Naše bebe ukrali su u riječkom rodilištu i prodali ih imućnim parovima u inozemstvu', tvrde dvije majke koje su rodile zdrave dječake i ostale bez njih!? Priča za filmski scenarij. Nakon što je jedna od njih rodila zdravog dječaka, kratko mazila i predala sestri, izgubio mu se svaki trag. Ocu su javili da su dijete i supruga dobro i da ne treba dolaziti u rodilište. Istu večer medicinska sestra je rekla majci da je dijete bolesno i da ga pregledava liječnik, ali nije rekla o čemu je riječ. Sljedećeg jutra javili su joj da je preminuo tijekom noći. Nisu objasnili od čega je beba umrla. Liječnik koji ju je porodio rekao je da su tijelo već prebacili na patologiju. Otac je otišao i od patologa tražio da vidi sina, no ondje ga nije bilo. Sljedeća tri dana otac je dolazio tražeći dijete, no patolog mu je odgovarao da tijelo nije stiglo. Liječnik im je tada rekao da su bebu već otpremili u mrtvačnicu. Otišli su na groblje i ondje vidjeli raku i križ s imenom sina, no nitko im nije mogao potvrditi da je ondje ukopano upravo njihovo dijete. Roditelji nisu dobili iz bolnice ni rodni list ni otpusno pismo novorođenčeta, čak ni smrtovnicu. Platili su detektiva koji je otkrio da su dokumenti iz bolnice lažni. Druga majka je s trudovima došla u bolnicu. Liječnici su joj nakon pregleda rekli kako je beba umrla u trbuhu. Na porođaju su bila samo dva liječnika. Bez medicinskih sestara i drugog osoblja. No, majka je cijelo vrijeme osjećala bebu kako se miče u trbuhu, pa je nakon porođaja izričito zatražila od liječnika da joj pokažu dijete. Dopustili su joj letimičan pogled, no dobila je anesteziju i nakon toga se ničeg nije sjećala. Kada se probudila, majka je opet zatražila da vidi tijelo bebe jer joj je u sjećanju ostala ružičasta koža idijete joj nije izgledalo mrtvo. Ujutro su ocu rekli da je posteljica ugušila bebu i da je obveza bolnice pokopati je. Tijelo je nestalo, dobili su dokumente iz bolnice koji su lažni jer se ne slažu datumi…. Djecu najviše kupuju pedofili! Cijene se kreću od 15.000 do 40.000 eura
U Srbiji su roditelji pokrenuli internetsku stanicu za nestale bebe www.kradjabeba.org, na kojoj govore o nestancima beba iz rodilišta u Srbiji. Njih dvoje pripadaju "armiji" od 10.000 beba čijim je roditeljima posljednjih četrdesetak godina u Srbiji rečeno kako su im djeca umrla odmah nakon rođenja u rodilištima, a zapravo su bila prodavana i posvajana. Bebe koje su našle dom kod drugih roditelja mogu se nazvati i 'sretnim' bebama u odnose na desetine tisuća onih koje su silovane i na obredima žrtvovane kao nekada životinje u čast Bogovima. U krađu novorođenčadi najviše su umiješane službe za socijalni rad, ljudi iz matičnih ureda, neki liječnici kao i neke službe iz vrha policije. Shema je uglavnom ista. Nakon nekoliko dana bebe su proglašavane mrtvima, a u gotovo 99 posto slučajeva roditeljima nije dopušteno da vide mrtvo dijete uz objašnjenje da bi mogli doživjeti traumu koja može utjecati na sljedeću trudnoću. Svima su uglavnom pričane iste priče, koje su počinjale sa: 'Još ste mladi, biti će djece'! Je li USAID stoji iza organiziranog šverca djece i ljudskih organa? Najnoviji slučaj, u kojem otac ukradene bebe, Damir Majstorović direktno i sa dokazima optužuje ljude u vrhu Kraljevine Nizozemske navodeći i imena i slike osoba koje učestvuju (jedna je izvršila plastičnu operaciju) u otimanju djece, kao i slike seansi u kojima se ubijaju djecu, a radi se o 98.000 ukradenih beba i djece, samo potvrđuje da se ovdje radi o jako dobro organiziranom krijumčarenju djece, a potpuno je jasno i čemu sve to vodi. Dakle, unatoč tehnološkom napretku, kao i zalaganjima brojnih organizacija, donesenim zakonima i međunarodnoj suradnji, broj nestale djece kao i broj iskorištavane djece je u porastu. Bez obzira na službena negiranja, djeca su uključena i u trgovinu organima. Ova trgovina također spada u organizirani kriminal, jer je u nju uključeno više osoba, poput agenata koji traže donore (bez obzira jesu li dobrovoljni ili ne), medicinskog osoblja, medicinskih stručnjaka, banke organa i drugih, a proziva se sve više i američka humanitarna organizacija USAID. Meksički narkokartel simbolički nazvan 'Vitezovi Templari' optužen je da je za obred inicijacije u redove koristio kanibalističke rituale žrtvovanja i hranjenja dječjim mesom. Pokojni vođa kartela Nazario Moreno je osobno naredio da novi članovi odanost moraju dokazati konzumiranjem ljudskih organa. Izaslanik meksičke države Alfredo Castillo rekao je da su inicijati tako morali jesti ljudsko srce, što je potvrđeno tijekom ispitivanja uhićenih članova. 'Imamo izjave ljudi koji kažu da su bili prisutni kada je Nazario Moreno došao i ostalima rekao - Danas ćemo pojesti nečije srce'! Zašto se ovo događa i što se krije iza brda? Potpuno je jasno da je ovo samo dio davno napravljenog scenarija iluminata koji žele pokoriti svijet. Svi su zadovoljni. Zahvaljujući švercu djece i organa koje se provodi 'legalno' preko USAID-a i sličnih 'humanitarnih' Sorosevih organizacija, pedofili plaćaju i dobivaju svoje 'topovsko meso' na koje mogu zadovoljavati svoje bolesne nagone, psihopati koji žele živjeti kao kornjače (Rockefeller i drugi stogodišnjaci) dobivaju mlade organe, IBM koji je kupio licencu mikročipa početi će masovnu proizvodnju čipova kako bi čipirali svu djecu jer će ih tako 'pronaći' kada ih se otme. Poslije će se se uvesti obveza čipiranja ostalih ljudi (kada mogu djeca mogu i odrasli) kako bi se preuzela kontrola na čitavim čovječanstvom. Je li i ovaj tekst teorija zavjere? Shvaćamo li uopće što se događa? Želimo li našu djecu, unuke... ostaviti na milost i nemilost ovim monstrumima?
Zamislite da je Vaše dijete jedno od njih!
Šokantna, decenijama stara priča o nestaloj jevrejskoj deci, uglavnom poreklom iz Jemena, ponovo se našla u fokusu pažnje u Izraelu, kada je ministar Cahi Hanegbi izjavio da je zaista stotine dece oduzeto od njihovih roditelja, pošto su se uselili u Izrael u prvim godinama postojanja države. - Oni su uzeli decu i odneli ih. Ne znam gde - rekao je ministar i time oživeo optužbe da je čak 5.000 dece Mizrahim Jevreja iz bliskoistočnih zemalja dato aškenaskim bračnim parovima bez dece, iz evropskih zemalja koji su preživeli holokaust. To priznanje suprotno je zaključcima tri zvanične komisije koje su imale zadatak da ispitaju slučaj. Svaka komisija saopštila je odvojeno da su bebe, za koje se tvrdi da su otete, bile bolesne, umrle i sahranjene, a da je manji deo usvojen, nakon stvaranja Izraela 1948. godine. Porodice mališana su to odbacile, tvrdeći da su oteti, dati na usvajanje ili prodati bez njihovog znanja. Hanegbi je ovih dana dao intervju za TV Kanal dva, osvrnuvši se na 65 godina staru aferu koja se vratila na naslovne strane pre nekoliko meseci. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu je u junu rekao da ukida "embargo na slučaj" i postavio Hanegbija da otvori dokumenta i "otkrije istinu". - Pitanje jemenske dece je otvorena rana koja i dalje krvari i mnoge porodice ne znaju šta se desilo bebama koje su nestale - rekao je Netanjahu. U periodu između 1948. i 1954. godine prijavljen je nestanak od 1.500 do 5.000 male, uglavnom jemenske dece, podseća izraelski list Harec. Hanegbi, koji je imao zadatak da pregleda materijal o aferi, izrazio je nadu da će se konačno otkriti sudbina dece. Međutim, na ključno pitanje da li je establišment za to znao i da li je čak bio saučesnik u aferi, on je odgovorio: "Možda nikada nećemo znati". - To je okean materijala. Čitam svedočenja sestara, socijalnih radnika i ljudi koji su primili decu u bolnice, na sve njih gledam kao delić zagonetke - rekao je ministar, dodavši da nema pristup podacima o usvajanju i da vlada traži načina da mu se dopusti da vidi i te slučajeve.
Porodice nestale dece, pravni eksperti i mediji dovodili su u pitanje ponašanje i profesionalizam komiteta koji su sakupili čak milion i po strana dokumenata od 1960-tih godina. Hanegbijeve izjave podstakle su nastojanja mnogih jemenskih porodica da konačno saznaju istinu o nestaloj deci jer veruju da su nestala kao rezultat tajne, zvanične politike. O tome se raspravljalo i u izraelskom parlamentu, zahvaljujući aktivnosti organizacija koje su objavile njihova svedočenja. Hanegbi je najavio da će pregledati materijal do oktobra i tada preporučiti vladi da ga objavi kako bi se omogućilo svakoj osobi da klikom na internetu dođe do sajta gde se sav može videti. Za sada posmatrači prilika ocenjuju da su izjave ministra ipak ulile nadu mnogim porodicama nestalih. U međuvremenu su se pojavile direktnije kritike zbog afere. Autorka knjige o jemenskim bebama Šošana Madmori-Gerber izjavila je za Al Džaziru da, bez obzira da li je izraelska vlada organizovala otmicu ili je jednostavno zažmurila, prinudan transfer beba iz jedne etničke grupe u drugu predstavlja genocid na osnovu odrednica UN, po kojima je saučesništvo u genocidu kažnjiv akt.
Izraelska novinarka Jael Cadok rekla je za isti mediji da je kriza jemenskih beba izraelska najmračnija tajna koja preti da izazove zemljotres ako istina o činjenici da su Jevreji kidnapovali druge Jevreje posle holokausta izbije na videlo.
Pokušaj kidnapovanja novorođenčeta iz jedne bolnice u Rusiji sve je šokirao.
Nakon što je završen građanski rat u Španiji iz političkih razloga posejano je seme ili poreklo onoga što će kasnije postati posao kupoprodaje beba koji se dešavao, sve do osamdesetih godina, dvadesetog veka.
Sledeća epizoda odigrala se 1944. u Saturaranu, u Baskiji. Državni službenici i versko osoblje naredili su zatvorenicama, bez prethodne najave, da smesta predaju svoju decu. Izgleda da je to unelo veliku pometnju, čak i pobunu, zato što zatvorenice nisu pristale na to. T. M. je tada imala četiri godine, kaže da se "seća samo da je neprestano bila sa mamom. Razdvojili su nas samo jedanput, ali to je bilo zauvek." Ukrcali su ih na voz. Neko moćan odredio je destinaciju, koja nije bila poznata putnicima, ali ni majkama. Pun voz dece zatvorenika nije trivijalna stvar, slučajnost. U pitanju je poduhvat koji zahteva političku odluku i adekvatnu logističku podršku: organizovati raspored, kontrolisati železničke prelaze, mobilisati vojnike... Pre svega morali su da znaju šta će uraditi putnicima kada stignu na kraj puta. U dnevniku jedne od te dece M. C. S. piše: "Odredište dom". U zatvor je ušao s majkom kada je imao četiri meseca. Prošli su Durango, a zatim Saturarian. Tamo su ih razdvojili, ali ga je majka ipak pronašla zahvaljujući intervenciji porodice. Mnogi nisu uspeli iz prostog razloga zato što nisu imali porodicu ili je celokupna porodica bila zatvorena. Razdvajali su ljude, jedne slali na jednu, druge na drugu stranu, dajući im nova imena. Ukaz od 30. marta 1940. otvorio je put dečjim deportacijama iz zatvora ka zdravijem okruženju koje je Frankov režim stvarao po Španiji, s ciljem "borbe protiv degenerativnih sklonosti koje su primećene u republikanskim ambijentima", kako je 1941. napisao psiholog Valjeho-Nagera, potpuno u službi fašističkog režima, predlažući za decu okruženje blisko falangističkim i katoličkim krugovima, koji bi garantovali "razvijanje biopsihičkih vrlina i eliminisanje faktora okruženja koji kroz generacije dovode do degeneracije". Politička namera oduzimanja dece korišćena je u propagandne svrhe režima. Iako bi se blaže predstavila nego u tekstovima citiranog psihologa, namera je bila ista. To se može pročitati i u deklaraciji Odbora za smanjenje kazni iz 1944: "Hiljade i hiljade dece je spašeno materijalne i moralne bede, hiljade i hiljade roditelja te dece, koji su politički udaljeni od nove španske države, zahvalni su na ovom činu." Rezultat je da je 1942. ukupno 9050 dece sa svojim očevima ili majkama u zatvoru pod nadzorom države u verskim školama ili javnim institucijama. Naredne godine, broj dece zatvorenika pod patronatom države iznosio je 12.042. Želja religioznih struktura da kontrolišu ovaj proces, posebno u slučaju devojčica, još više je otežavala sudbinu tih ljudi. Neka od te dece pridružila su se različitim religioznim redovima, s ciljem da okaju grehe svojih roditelja. Garsija Konsuelo piše: "NJeno dete odvedeno je u školu kod monahinja. Ipak, ona piše svojoj devojčici iz zatvora, posvećujući mnoge redove njenom ocu. Piše joj kako je njen otac dobar, kako treba da se seća oca. Sve do trenutka kada devojčica odluči da odgovori: "Mama, moram da ti kažem da si u zabludi, ne govori mi o tati, zato što je on bio kriminalac. Nastaviću život kao monahinja. Odričem se majke i oca, nemoj mi pisati više. Ne želim više da čujem za svog oca." Pravilnik ulaska dece u državna prihvatilišta bio je birokratski precizan, a krajnji cilj je gubitak starateljstva nad decom i davanje tog prava Frankovoj državi. U službenim glasnicima štampana su imena dece, datum ulaska u državne institucije, imena roditelja kao i razlog boravka roditelja u zatvoru. Odlazak dece pod nadzorom države za porodicu je bio upravo suprotno od onoga što je tvrdila propaganda: mogućnost gubitka starateljstva nad decom. Zakon je predviđao da starateljstvo mogu dobiti samo "osobe koje ispunjavaju verske, etničke i nacionalne kriterijume", što je u posleratnom periodu politički bilo očigledno, i bilo je u potpunoj suprotnosti s onim što su bili njihovi roditelji. Uskoro će novi zakon dovesti do kraja sve mogućnosti nestanka onih koji su se nalazili u rizičnoj zoni. Zakon koji je donet 4. decembra 1941. predvideo je da sva deca koja se ne sećaju svoga imena, koja su na različite načine preseljena ili čiji se roditelji ne mogu lokalizovati, mogu biti upisana u matične knjige po kriterijumima Suda za maloletnike, pod drugim imenom: "Ako se u matičnim knjigama ne mogu naći upisana deca koje su crveni primorali da napuste Španiju ili koji su bili preseljeni, može se pristupiti ponovnom upisu u matične knjige. Ista procedura ne može se primeniti da decu onih roditelja koji su poginuli ili nestali tokom slavnog Nacionalnog pokreta". Putem ovog zakona otvoren je prostor lakšeg Nacionalnog pokreta". Putem ovog zakona otvoren je prostor lakšeg preimenovanja dece zatvorenika i prognanika, kao i sistema ilegalnih usvajanja u vreme diktature. V. A. G. je bila kćer kapetana republikanske armije i ovo je njeno svedočanstvo: "Ne znam gde sam bila kada su došli po mene. Vodili su me na jedno, pa na drugo mesto... Rekli su mi da se zovem V. A. G. i da sam kćer M. A. da mi je otac kapetan i da smo živeli u toj i toj ulici... rekli su da ću se zvati Flores Ruis. Nisam shvatila zašto mi menjaju ime. Rekli su mi i koliko godina imam. Svaki put kada bi neki par dolazio i tražio devojčicu, dovodili su me da me pogledaju. Uvodili su me u kancelariju monahinje Lus, koja je vodila taj institut. Gledali bi me, pomazili po kosi i ostavili. Do sledećeg puta." U drugim slučajevima podaci u matičnim knjigama bi bili menjani kako bi se sprečila mogućnost da roditelji prate decu, ali i da se olakša usvajanje i lažno upisivanje u matične knjige. U Sevilji je pronađen dokument kojim sveštenik angažovan u instituciji J. A. G. pojašnjava novim roditeljima kako treba da modifikuju podatke, da majka ne bi mogla da podnosi bilo kakvu žalbu: S druge strane, nestajanje dece zatvorenica odmah nakon porođaja bila je stvarnost koje je rađena bez ikakvih skrupula. Emilija Hiron, sestra jednog od najvećih posleratnih boraca, bila je zatočena u Salamanki gde se i porodila. Čim se dete rodilo "uzeli su ga da bi ga krstili i nikada ga nisu vratili. Trebalo je samo da krste dečaka ali mi ga nikada nisu vratili. Nikada ga nisam više videla. Nisam ni mogla da se raspitujem. Nisam ga više videla. Ne. Koliko je još takvih slučajeva? Nisu tražili dozvole. Ti se porodiš, dođe par koji nema dece, odluči da prizna dete, oduzmu ti ga i ne vidiš ga više." Oduvek je sve bilo jasno... U Španiji je krađa beba imala političku dimenziju, zbog građanskog rata između fašista i demokrata. Međutim, vrlo brzo taj proces pretvorio se u trgovinu bebama i to je trajalo sve do osamdesetih godina 20. veka. Poreklo zla bilo je ideološko, ali se pretvorilo u okrutnu praksu mreže ljudi čiji cilj je isključivo bilo bogaćenje, bez ikakvih ideoloških primesa. Ali, šta se radi u praksi kako bi se raskrinkala ova stravična krivična dela i sprovela pravda koju svi željno iščekujemo? Postoji bezbroj slučajeva individualnih inicijativa pojedinačno oštećenih, koji su samostalno podneli privatne ili krivične tužbe Sudovima pravde, s ciljem da sudovi i tužioci iskoriste sva dostupna sredstva kako bi stigli do istine i kaznili krivce. Nažalost, moje iskustvo mi govori da su se u većini slučajeva krivični ili privatni postupci arhivirali zbog nedostatka dokaza, ili što je još gore, nije čak ni sprovedena podrobna istraga, pošto su se od samog početka pozivali na zastarelost krivičnih dela kao jedini razlog da se ne pokrene mašinerija pravde u nameri da se osude njihovi počinioci. Postoje takođe i kolektivne tužbe koje, sa jedne političke i istorijske tačke gledišta, nastoje da istraže i kazne krađe dece izvršene posle frankizma, koji se, kao što smo rekli, pravno potkovao, prisvajajući hiljade dece žena, republikanki, koje su trpele odmazdu posle frankizma, i koje su se porađale u zatvorima. U trenutku kada pišem ovu knjigu, ti politički krivični procesi su u toku, i predstavljaju vrlo validan put za rasvetljavanje istine o određenim krađama beba. Iskreno, želim da ova frakcija pravnika okrenutih pre svega istorijskom kontekstu bude uspešna u svojim istragama, i da sudski procesi koje su započeli služe makar da bi se dokazalo poreklo ovog horora od trgovine bebama koja je, kao što sam već rekao u ovom delu, imala političko poreklo u frankističkoj diktaturi. Međutim, smatram da krivične ili privatne tužbe koje se sprovode treba da budu potpuno odvojene od političke nijanse, zato što je ova mafijaška mahinacija prisvajanja i prodaje dece imala u osnovi ekonomsku motivaciju. Verujem, takođe, da je veoma važno da se ujedine svi oštećeni. Tako, sve biološke majke i očevi kojima su ukrali dete (ili bar sumnjaju u to) i oštećena deca (odnosno, svi oni koji su na ovaj ili onaj način utvrdili da nisu biološka deca roditelja koji su lažno upisani kao takvi u njihovim vernim prepisima iz matične knjige rođenih) treba da preduzmu zajedničke sudske tužbe, kako bi prisilili sudije i sudove, uz potpunu podršku izvršne vlasti i administracije, da se istraže njihovi slučajevi. Tužilaštvo iz Algesirasa započelo je istragu o nekim slučajevima krađe i kupoprodaje beba koji su se dogodili u njihovoj nadležnosti, mada do trenutka u kome pišem ove redove još uvek nisu objavljene nikakve vesti o njihovim nalazima. Neprekidna sumnja koja postoji otkad se saznalo za slučajeve beba ukradenih da bi se kasnije prodale i dale na usvajanje, zahteva da se ovo krivično delo istraži i da se rasvetli ova misterija, makar to bilo trideset ili četrdeset godina kasnije. Tužilac iz Algesirasa, Huan Sisneros, najavio je svoju nameru da sprovede istragu po službenoj dužnosti i, pozivaće radi davanja izjava članove svake od dvanaest porodica koje su javno podnele tužbu zbog sličnih slučajeva u okrugu Kampo de Hibraltar. Navodi svih njih se poklapaju, pošto prijavljuju da su šezdesetih i sedamdesetih godina lekari iz bolnice La Linea proglasili smrt njihove dece na ne baš jasan način i bez dokumenata koji bi to mogli da podupru, te sumnjaju da su deca i dalje živa. Ovim slučajevima će se takođe priključiti neka porodica koja je stupila u kontakt sa Tužilaštvom i naknadno poslala dokumentaciju na osnovu koje računaju na isti slučaj: potvrde, radnici, registri. Nisu određeni nikakvi vremenski rokovi, iako je namera Tužilaštva - kako je objašnjeno - da sasluša sva svedočenja. Prva prepreka za postizanje cilja je, za početak, lokalizovanje svakog člana porodice, pošto niko do sada nije podneo tužbe za ta dela. Odvojeno od toga, tužilac je morao da zatraži pomoć drugih provincijskih tužilaštava, kao što je ono iz Gipuskoe, kako bi se tamo uzele izjave od oštećenih koji nisu nastanjeni u provinciji Kadis, kao što je to slučaj sa sestrama Kristinom i Flor Dias Karasko, koje su bile prve koje su iznele na svetlost dana svoje sumnje o krađama beba. U svom slučaju, one su javno prijavile navodni nestanak svoja dva brata (jednog 1972. i drugog 1976), dok za jednog od njih čak nisu ni znale da je preminuo.
Odvojeno od navodno oštećenih iz La Linee, četiri slučaja iz okruga Baija de Kadis, koja su se među pacijentima stare bolnice Samakola i bolnice San Rafael - koja je primala porodilje dok se gradila današnja bolnica Puerta del mar - pojavila sa sličnim pričama, i dalje čekaju da ih pozovu iz Tužilaštva u Kadisu, kako bi otpočela paralelnu istragu u ovom okrugu. Nesumnjivo će se vesti poput ove, koja je jednostavan pokazatelj svih onih koje se već malo po malo, ali nezaustavljivo, pojavljuju u svim nacionalnim medijima, ponavljati narednih meseci, možda i godina, nakon zajedničke tužbe koju će veliki deo oštećenih podneti preko udruženja Anadir. I daj bože da se već jednom sprovede pravda, i da se većini njih vrati njihova istina, okončavajući lažne živote u kojima su živeli do ovoga trenutka.
Muškarac koji je "otet" svojoj majci samo nekoliko sati nakon rođenja ponovo se s njom susreo nakon što je ona 41 godinu mislila da je mrtav. Trevis Toliver, koji priča samo engleski, nije mogao da komunicira sa svojom majkom Čileankom, Neli Rejes, ali par se čvrsto zagrlio pri prvom susretu na aerodromu u Čileu.
Nakon što je svog sina videla prvi put nakon toliko vremena, Rejes je rekla: "Grliću ga svaki dan. Toliko ga volim". Pre 41. godinu, Rejes (61) je bolničko osoblje kazalo je da njen sin ima male šanse za preživljavanje, a samo nekoliko sati posle toga i da je umro.
Ni Toliver ni porodica koja ga je usvojila ne znaju šta se s njim tačno dogodilo. Imao je 40 godina kad je krenuo u potragu za svojim biološkim roditeljima. Sad policija pokušava da utvrdi šta se dogodilo nakon njegovog rođenja. Pogledajte dirljiv susret majke i sina - ovde.
Na internetu se pojavio šokantan snimak oca narkomana koji iz porodilišta u plastičnoj vreći iznosi svoju dva dana staru ćerku. Džejson Matju Bristol je policiji, koja ga je nakon incidenta u bolnici pronašla u njegovoj kući s bebom, priznao da je ovisnik o drogama. Prema izveštaju policije, nesrećna devojčica rođena s tragovima morfijuma, marihuane i metamfetamina u krvi, prenosi Mirror. Bristola je tokom otmice iz porodilišta snimila nadzorna kamera, iako na snimku nema zvuka, u bolnici tvrde da je alarm bio sve vreme upaljen. Incident se dogodio u bolnici Baner Tanderbrd medikal centar u gradu Glendejlu u Arizoni. Ono što je najbizarnije u čitavoj priči jeste da je Bristol uprkos alarmu i svemu uspeo s bebom nesmetano da stigne do kuće pre nego što je hvaćen.
Devojčica iz Južnoafričke Republike, koja je oteta kad je bila beba, nakon 17 godina našla je svoju pravu porodicu kada je u školi srela svoju mlađu sestru, prenosi “Guardian”.
Zefani Nurs je oteta iz bolnice u Kejptaunu u aprilu 1997. godine, tri dana nakon rođenja. Njeni roditelji Morne i Selest Nurs nikada nisu odustali od nje i slavili su njene rođendane. Nakon Zefani, Selest je rodila još troje dece. Zefani je odrasla pod drugim imenom, u drugoj porodici nekoliko kilometara dalje od svoje biološke porodice. Ona nikada nije sumnjala da ne živi sa svojom pravom porodicom. Prošlog meseca je u školu koju pohađa Zefani krenula devojčica koja veoma mnogo liči na nju. U pitanju je Kasidi Nurs, njena četiri godine mlađa sestra. Zefani su prijatelji rekli za sličnost sa Kasidi i njih dve su se upoznale i zbližile. Kasidi je rekla roditeljima za svoju novu drugaricu koja liči na nju, i oni su odmah rekli da moraju da je upoznaju. Čim je Morne video devojčice kako jedu u Mekdonaldsu, nije mogao da veruje svojim očima, ali nije smeo ništa da kaže dok se ne dokaže da je Zefani zaista njegova ćerka. On je pozvao policiju koja je uradila DNK test, koji je potvrdio da je Zefani Morneova i Selestina davno nestala ćerka. Žena, stara oko 50 godina koja je otela Zefani je uhapšena i u toku je suđenje protiv nje. Zefani se trenutno nalazi u Socijalnoj službi i uskoro bi trebalo da se preseli u dom Nursovih.
Guardian / I. Kešanski
Ovaj bračni par, nastanjen u nemačkom gradiću Lipštat kraj Dortmunda, pridružio se sve brojnijoj grupi roditelja koji veruju da su žrtve trgovine bebama. "U duši ga nosim da je živ", kaže Cvijeta (61), ne prestajući da prekorava sebe što je upravo ona insistirala da se porodi u Jugoslaviji iako je već imala podosta godina radnog staža i boravka u bogatoj i uređenoj Nemačkoj.
Penzionisana fabrička radnica i danas se do detalja seća kako je iz Banovića upućena u tuzlansko porodilište. - U Njemačkoj sam vodila trudnoću, a od poslodavca sam uzela šest sedmica godišnjeg i isto toliko trudničkog bolovanja, a da sam znala šta će se desiti ne bih ni u ludilu dolazila u Banoviće da se porodim - priča Cvijeta koja je prvih godina braka sama bila u Nemačkoj, jer je suprug Jesenko (61) kao vozač pristojno zarađivao u Jugoslaviji.
- Odmah su mi ga stavili na grudi. Imao je kosicu i crne okice i plakao je jačim glasom nego ijedno od moje potonje troje dece - priseća se majka. Kada je došlo vreme prvog podoja, sestra joj saopštava da bebi treba kiseonik, a da porodilište ima samo sedam inkubatora i da su svi zauzeti.
Kada je Jesenko sutradan došao da obiđe suprugu i sina, nije zatekao svog prvenca. - Dolazeći u porodilište, mimoišao sam se sa sanitetskim vozilom. Zbunilo me je to, jer vozilo sa rotacionim svetlom po pravilu ide ka bolnici, a ne obrnuto. Tada su mi u porodilištu rekli da su moja beba i još jedna devojčica odvezeni za Beograd - priseća se Jesenko.
- Rekli su mi da nema preuzimanja posmrtnih ostataka, jer je takav zakon i politika bolnice - ističe Jesenko Todić. Na sprovodnici leša, izdato mnogo godina kasnije na njegov zahtev, pisalo je da je muško dete, dovezeno iz porodilišta u Tuzli, staro dva dana primljeno 22. oktobra, a da je umrlo dan kasnije u tri časa po ponoći. Na sprovodnici se vidi da je prvo kao dan prijema bio napisan 24. oktobar, ali je urađena prepravka. Na papiru nema ni pečata, ni potpisa!
Todići znaju kako vreme ne radi za njih, ali je Cvijeta spremna da ide i do Strazbura da bi saznala istinu, dok Jesenko pokušava da kontaktira udruženja u Srbiji koja okupljaju nevoljnike slične sudbine i koja istrajavaju u tome da se razotkrije sudbina njihovih beba, preminulih ili - "preminulih" pod čudnim okolnostima.
Novi sustav podataka Podsjetimo, prema nekim podacima, u FBiH godišnje se prosječno prijavi nestanak oko 100 osoba, od kojih je više od 70 djece. Ovaj podatak nitko ne želi i službeno potvrditi. Koliko je ukupno nestalih u poslijeratnom razdoblju u BiH, nitko u ovom trenutku ne može reći. Prema saznanjima koje je objavio Večernji list Uprava policije Federacije BiH (FUP) se koristi jedinstvenom elektroničkom bazom podataka o nestalima. Ali, odgovara li taj broj uistinu broju nestalih, iz FUP-a ne mogu potvrditi. Prije nešto više od dvije godine FUP primjenjuje novi sustav podataka, a čine ga podaci prikupljeni iz FBiH te od Interpola koji se odnose na nestanke osoba vezanih uz BiH. Problem je jer nema jedinstvene baze. U BiH još nije zaživio ni europski telefonski broj za nestalu djecu 116000, na koji se svakodnevno zaprime deseci poziva. Jedan od najpoznatijih slučajeva nestanka u BiH i jedna od najvećih potraga bila je ona za Ratkom Makarićem (3). Dječak je nestao 16. srpnja 2007. u RS. Prije dvije godine pronađeni su dijelovi kostiju i lubanja, a DNK analizom potvrđeno je da se radi o Ratku. U slučajevima nestalih beba iz rodilišta u Srbiji, istrage su pokazale da roditelji u skoro 99 posto slučajeva nisu vidjeli dijete, identificirali, ili ga pokopali. Kupili ga na kredit
Ni europske zemlje nisu imune na krađu beba. Tako se u Španjolskoj klupko počelo odmotavati otprilike prije dvije godine kada je odvjetnik iz Valencije ispričao da mu je otac na samrti priopćio kako je kupljen, pa i to da i njegov najbolji prijatelj ima istu sudbinu. Otac mu je objasnio gdje su računi i papiri. Sve je objavio na TV. Posebno se, kako piše Večerenji list, iznenadio kad je pronašao da je kupljen na kredit. U kupoprodaju djece upletene su mnoge bolnice, prihvatilišta bogatih dama za samohrane majke, a svima je zajedničko da su nekima oduzimali djecu silom, dok su drugima govorili da su im djeca umrla. Trenutačno je tisuću slučajeva na sudu.
Naime, bračni par Plauc već godinama traži svoje sinove iako im je rečeno da su umrli ubrzo po rođenju. Dragica se 5. avgusta 1993. porodila u bolnici u Tuzli i rodila dva sina. Međutim, rekli su joj da maleni moraju u inkobator na nekoliko sati. Majka ih nikad više nije videla. Pre nekoliko dana dvojica mladića zakucala su joj na vrata. Kada je otvorila, momci su stajali nepomično, bez reči. Ona nije znala u koga pre da gleda, jednog pa drugog, pa je zbunjena ćuteći pružala ruke - niko nije mogao reč da izusti. I onda odjednom – navala suza, smeha, jecaja, vapaja i toliko dugo, predugo čekani zagrljaj prepun emocija. Ipak, ne postoji dovoljno reči kojima bi mogao da se opiše susret Dragice Plauc s blizancima za koje svim srcem veruje da su njeni. Kako sama kaže, nada je drži već 21 godinu, od kada su nestali iz bolnice u Tuzli. Ispostavilo se da dečaci u Tuzli imaju krštenice, samo je u prezimenu permutovano jedno slovo (Foto: Fokus.ba)
Rezultat DNK analize uskoro će pokazati da li je njen predosećaj tačan. Rasplet je počeo nedavno, kad su mediji objavili priču o Srpkinji koja je skočila sa trećeg sprata zgrade u Gracu u Austriji. Tako su Dragica i Goran Plauc pročitali priču i saznali da nesrećna gospođa osim ćerkice ima i dva sina, blizance koji se zovu baš kao što su se zvali njihovi sinovi - Zoran P. i Dragan P. "Svi koji znaju da mi godinama tražimo blizance posumnjali su da je reč baš o mojim sinovma”, rekla je još tada Dragica. Plaucovi su prošle godine saznali da njihova deca kod matičara u Tuzli imaju i izvode iz matične knjige rođenih. Tada su i saznali i da su im data imena Zoran i Dragan, ali uz pogrešno prezime - Planc (kako su zaveli i Dragičino prezime kad su je primili na porođaj) i da nisu sahranjeni na tuzlanskom groblju Borić, kako je to navedeno u dokumentaciji. Bračni par Plauc je slučaj prijavio i Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA). (24sata.hr/Fokus.ba)
Pripremio V. Tanacković | Foto: 24sata.hr Dragica Plauc (52) je 21 godinu provela tražeći blizance koje je rodila 1993. u Tuzli. Pošto su blizanci rođeni zdravi a u dokumentaciji pisalo da je bolnicu napustila sa njima, Dragica je bila sigurna da su deca prodata. Upornost se izgleda isplatila i Dragica je došla do dva mladića stara 21 godinu za koje smatra da su njeni sinovi.
- Rodila sam dva živa i zdrava sina. S obzirom na to da su bili blizanci, lekari su rekli da moraju da ostanu dva-tri sata u inkubatoru. Od tada im se gubi svaki trag. Sve ove godine tragala sam za svojom decom i saznala sam da su živi i prodati nekome u Ameriku. Molim sve da mi pomognu da pronađem svoju decu - rekla je ova očajna majka pre nedelju dana u intervjuu za 24sata.hr. U Urgentnom kliničkom centru u Tuzli tvrdili su da su blizanci umrli, ali ona je bila uverena da su ukradeni. Obratila se mnogim ustanovama, ali su jo rekli da je slučaj zastareo. Zato je odlučila da iznese svoj slučaj i Međunarodnom sudu za ljudska prava. Deca su rođena 5. avgusta 1993. godine na Ginekološko-akušerskoj klinici Kliničkog centra Tuzla. - Bebe su pri porođaju bile toliko glasne i plakale su, a doktor Boro Kuprešak mi ih je stavio na prsa. Nekoliko minuta kasnije, odneli su ih na kupanje i oblačenje. Vratili su ih nakon nekoliko minuta obučene pa sam ih podojila. S obzirom na to da je bio rat, sve porodilje su nakon porođaja s decom puštali kući - kaže Dragica. Istog dana rečeno joj je da sa decom može da ode kući, a kada se spremila i htela da preuzme svoju decu, rekli su joj da moraju da ostanu u inkubatoru još dva sata, ali da su inače dobro. Tog dana je zvala nekoliko puta, ali doktor je uvek bio zauzet, pa su joj rekli da pozove sutra. Ni sutradan nije dobila doktora. - Medicinska sestra mi je oko 18 sati toga dana hladno preko telefona rekla da su moja deca umrla i spustila slušalicu - kaže ona. Pošto su mislili da je u pitanju greška, otišli su u bolnicu, ali nisu uspeli da vide decu jer su ih pripadnici armije BiH držali izvan bolnice. Ni narednog dana nisu uspeli da uđu u bolnicu, a poznanik koji radi na patologiji reko im je da tamo nema mrtvih beba. Vrata svih ustanova bila su im zatvorena. Pre tri godine Dragica i njen muž vratili su se iz inostranstva u Tuzlu, gde su otišli da izvade izvod iz matične knjige rođenih za svoje sinove.
- Rodila sam dva živa i zdrava sina. S obzirom na to da su bili blizanci, ljekari su rekli da moraju da ostanu dva-tri sata u inkubatoru. Od tada im se gubi svaki trag. Sve ove godine tragala sam za svojom djecom i saznala sam da su živi i prodati nekome u Ameriku. Molim sve da mi pomognu da pronađem svoju djecu - rekla je ranije za 24sata.hr ova očajna majka a prenosi Blic. U Urgentnom kliničkom centru u Tuzli tvrdili su da su blizanci umrli, ali ona je bila uvjerena da su ukradeni. Obratila se mnogim ustanovama, ali su jo rekli da je slučaj zastario. Zato je odlučila da iznese svoj slučaj i Međunarodnom sudu za ljudska prava. Djeca su rođena 5. avgusta 1993. godine na Ginekološko-akušerskoj klinici Kliničkog centra Tuzla. - Bebe su pri porođaju bile toliko glasne i plakale su, a doktor Boro Kuprešak mi ih je stavio na prsa. Nekoliko minuta kasnije, odnijeli su ih na kupanje i oblačenje. Vratili su ih nakon nekoliko minuta obučene pa sam ih podojila. S obzirom na to da je bio rat, sve porodilje su nakon porođaja s djecom puštali kući - kaže Dragica. Istog dana rečeno joj je da sa djecom može da ode kući, a kada se spremila i htjela da preuzme svoju djecu, rekli su joj da moraju da ostanu u inkubatoru još dva sata, ali da su inače dobro. Tog dana je zvala nekoliko puta, ali doktor je uvijek bio zauzet, pa su joj rekli da pozove sutra. Ni sutradan nije dobila doktora. - Medicinska sestra mi je oko 18 sati toga dana hladno preko telefona rekla da su moja djeca umrla i spustila slušalicu - kaže ona. Pošto su mislili da je u pitanju greška, otišli su u bolnicu, ali nisu uspjeli da vide djecu jer su ih pripadnici armije BiH držali izvan bolnice. Ni narednog dana nisu uspjeli da uđu u bolnicu, a poznanik koji radi na patologiji reko im je da tamo nema mrtvih beba. Vrata svih ustanova bila su im zatvorena. Prije tri godine Dragica i njen muž vratili su se iz inostranstva u Tuzlu, gdje su otišli da izvade izvod iz matične knjige rođenih za svoje sinove. - Bez ikakvih problema izdali su izvode iz knjige rođenih za dječake s imenima Dragan i Zoran, koje im mi nismo dali. U rodnom listu upisano je i pogrešno prezime Planc, kao i vrijeme rođenja mojih sinova. Jedan od zaposlenih u kancelariji bezobzirno je upitao zašto sam došla da tražim djecu 20 godina nakon što sam ih ostavila. Pala sam u nesvjest. Svoju djecu nikad nisam ostavila niti ću ih ostaviti - rekla je majka, koja ima i tri ćerke - Tanju (36), Danielu (32) i Maju (13). Roditelji su otišli i na groblje Borić, gdje im je rečeno da su blizanci sahranjeni, ali tamo u evidenciji nije pisalo ništa o tome. Njihova smrt nije zabilježena ni u katoličkoj crkvi. - Dobila sam prepis svog otpusnog pisma iz bolnice. U njemu piše da sam sa živom djecom otišla iz bolnice 6. avgusta. No izašla sam dan ranije - priča ona. Dragica Plauc prijavila je nestanak svoje djece Agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) navodeći kako sumnja da su nepoznate osobe iz Kliničkog centra Tuzla i nadležne opštinske službe odgovorne za nestanak njene djece. Ona se zavjetovala da će sve dok ne sazna šta se desilo sa njenom djecom, svakog 5. avgusta, na dan njihovog rođenja, da napiše čestitku sledeće sadržine. "Sinovi moji dragi, Dragane i Zorane, još jedan rođendan vaš dođe, a da nismo zajedno. Ali majka vaša vam želi svu sreću ovog svijeta i poručuje - naći ću vas koliko god da ovi kriminalci pokušavaju sakriti istinu gdje ste i kome vas dadoše. Majka je uvek najjača." Prošle nedelje Dragica je dobila novu informaciju iz Komemorativnog centra u Tuzli. - U knjizi evidencije umrlih za 1993. godinu, pod rednim brojem 1412 i 1413 vode se novorođenčad od majke Plauc Dragice: novorođenčad od majke Plauc Dragice su umrla dana 05. 08. 1993. godine u 20 sati i 30 minuta; novorođenčad od majke Plauc Dragice su ukopana 10. 08. 1993. godine na dečjem groblju Trnovac u Tuzli na osnovi dozvola za pokop broj: 1255 / 93 i 1256 / 93. - navodi se u izveštaju. Ali ona je i dalje bila ubeđena da su njeni sinovi živi. Ovih dana na njenim vratima u Diseldorfu pojavila su se dva mladića. Ona je sigurna da su oni njeni sinovi. Rezultati DNK analize pokazaće da li je ova uporna žena konačno pronašla svoju davno izgubljenu djecu. Zvanični odgovor Urgentnog kliničkog centra Tuzla U UKC Tuzla postoji medicinska dokumentacija za pacijenticu Planc Dragicu, koja je 5. avgusta 1993. godine u 2.30 sati primljena na Kliniku za ginekologiju i akušerstvo radi porođaja. Prema dokumentaciji, nakon prijema pacijentikinja je pregledana te je u istoriju bolesti upisan nalaz pregleda. Pacijentkinja Dragica Planc porodila se u 3.20 sati 5. avgusta 1993. prirodnim putem i rodila je dvoje muške nedonesene djece. Kako je prema dokumentaciji vidljivo, porođaj je bio u 34. nedjelji i zabilježeno je da je riječ o prijevremenom porođaju. Na rođenju, prvo djete muškog pola, težilo je dva kilograma i imalo je dužinu 49 centimetara. Iako su parametri o stanju deteta dobri (apgar score), zabilježena je perinatalna asfiksija, kao i da se radi o nezrelom novorođenčetu, koje je zato smješteno u inkubator. Kako prema dokumentaciji piše, dijete je umrlo u 20.30 sati istog dana. Drugo dijete, takođe muškog pola, rođeno u 3.30 sati, s porođajnom težinom 1.900 grama i dužinom 48 centimetara. Na samom rođenju imalo je loš apgar i bilo je reanimirano. Prema dokumentaciji, dijete je bilo respiratorno nestabilno, iako je uključena potpuna terapija koja je uobičajena kod ove vrste problema. Dijete je umrlo u 18.15 sati. U potvrdi o smrti kao uzrok navedena je nezrelost pluća kod prijevremeno rođene novorođenčadi. Iz evidencije u knjizi izdanih tijela umrlih može se vidjeti da je tijela umrlih beba 10. avgusta 1993. preuzeo Komemorativni centar Tuzla, koji se u to vrijeme zvao JKP Pogrebne usluge, gdje se eventualno mogu dobiti dodatne informacije.
Ipak, ne postoji dovoljno riječi kojima bi se mogao opisati susret Dragice Plauc s blizancima za koje svim srcem vjeruje da su njezini. Kako sama kaže, nada je drži već 21 godinu, od kada su nestali iz bolnice u Tuzli. Podsjetimo, 24sata su prošli tjedan pisala o sudbini Dragice Plauc. Ona je 5. kolovoza 1993. u Tuzli rodila dva dečkića. Kako su joj tad rekli, morali su ostati u inkubatoru nekoliko sati. Nikad ih više nije vidjela. Rekli su joj da su mrtvi. Njezina tuga nikad nije prestala... Samo u sutrašnjem tiskanom izdanju 24sata doznajte kako je Dragica našla dvojicu mladića za koje vjeruje da su njezini davno izgubljeni sinovi. Rezultat DNK analize uskoro će pokazati je li njezin predosjećaj točan.
Blizanci Dragan P. i Zoran P. koji žive u Gracu u Austriji, a za koje Dragica i Goran Plauc, Tuzlaci s njemačkom adresom, sumnjaju da su njihovi sinovi za koje im je 1993. godine u tuzlanskoj bolnici, nekoliko sati nakon rođenja, rečeno da su umrli, pristali su na DNK analizu - potvrdila je Dragica Plauc za "Dnevni avaz". Tajna imena Plauc nije mogla detaljnije govoriti o proceduri koja će uslijediti nakon što su ona i muž nedavno saznali da u Austriji žive blizanci približno istih godina kao njihovi sinovi te s istim imenima pod kojima su njihova djeca zavedena u Matičnom uredu u Tuzli. - Samo mogu reći da su djeca pristala na DNK analizu, spremamo se za Austriju. Nadam se da ću naći svoje sinove i okončati patnje - rekla nam je potresena Dragica. Naglasila je da su u ovakvom razvoju događaja učestvovali i čitaoci "Dnevnog avaza" iz Graca koji su im putem naše redakcije ponudili pomoć. U iščekivanju susreta, Dragica ističe da je još mnogo pitanja bez odgovora. - Zinaida Selimović i Snežana Pejić upisale su moju djecu u matičnu knjigu u Tuzli i one moraju reći ko im je rekao da upišu moju djecu pod tim imenima, jer ni muž ni ja to nismo uradili - kaže Dragica. No, matičarka Zinaida Selimović u izjavi za "Avaz" kaže da ona jeste upisala blizance pod prezimenom Planc (došlo je do greške pri upisu prezimena u bolnici, op.a.), ali imena nije upisala. - Imena su naknadno stigla iz Kliničkog centra na potvrdi o smrti i njih je naknadno u knjigu rođenih upisala matičarka koja je vodila evidenciju u knjizi umrlih - kazala je Selimović, pojašnjavajući da je u ratno vrijeme bilo uobičajeno da bolnica daje imena novorođenčadi!? Novo groblje S druge strane, u UKC Tuzla negirali su da je njihovo osoblje ikada davalo imena djeci rođenoj u toj ustanovi, a navode i da su tijela beba predali 10. avgusta 1993. godine preduzeću "Pogrebne usluge", današnjem Komemorativnom centru. Iako je bračnom paru Plauc prošle godine u Tuzli rečeno da su djeca sahranjena na tuzlanskom groblju Borić, u odgovoru koji je "Avaz" dobio od Komemorativnog centra sada se navodi da su ukopani na dječijem groblju Trnovac u Tuzli. Dragica Plauc kaže da su i oni dobili takvu informaciju, ali im nisu pokazali grobove. Majka ih podojila Sumnje da su im djeca živa kod bračnog para Plauc, koji se ubrzo nakon tragedije odselilo u Njemačku, javile su se prije nekoliko godina, prilikom posjete Tuzli. Tada su čuli da postoji mogućnost da su im sinovi živi i da su prodati. - Zadnji put sam ih vidjela nakon poroda, kada sam ih podojila, tada je s njima sve bilo uredu. Nekoliko sati kasnije rečeno mi je da su mrtvi - prisjetila se Dragica. Autor: S. Degirmendžić
On je rekao da je već doneta odluka o pokretanju sudskog procesa u 162 slučaja, dok je samo 38 takvih slučajeva odbačeno zbog nedostatka dokaza. Dokumentaovano je da su bebe ukradene od majki koje su podržavale poražene republikance za vreme Španskog građanskog rata (1936-39), ali neki od slučajeva su novijeg datuma, tačnije dogodili su se sredinom 90-ih godina. "Veliki broj Španaca je pogođen ovim skandalom koji se odigravao tokom dugog vremenskog perioda", izjavio je Konde-Pumpido na konferenciji za novinare, preneo je AP. Tužiocima je pažnju na ove slučajeve skrenulo udruženje ljudi koji tragaju za izgubljenom decom ili roditeljima ANADIR. Enrike Vilja, advokat koji predstavlja ANADIR, rekao je da je nešto što je počelo kao politički motivisana kazna za simpatizere republikanaca na kraju preraslo u šemu čiji je cilj bilo isključivo bogaćenje i koja je opstajala još dugo posle povratka demokratije 1978. godine. Istražitelj Baltasar Garson je izračunao da je posle Građanskog rata u Španiji možda ukradeno i 30.000 beba. Vilja je naveo da su u ovaj skandal umešani lekari, medicinske sestre, babice, časne sestre i posrednici koji su tražili decu za parove koji su ih naručili. Majkama ukradenih beba je rečeno da su deca rođena mrtva.
Daniela Lehmann i dvadeset godina nakon ujedinjenja, traži svog brata. O njegovoj sudbini ne zna mnogo i jedino zna da su ga tada, kada se 1969. rodio u tadašnjem DDR-u, nazvali Rene. "Od najranijeg djetinjstva znam da on postoji. I otkako to znam, on živi i u mom srcu. Od uvijek sam ga tražila, uvijek sam razgovarala s njim u mojim mislima. Za mene je on uvijek tu, u mom srcu." Otmica zamaskirana kao 'dobrobit'
Njezina majka, majka Renea (koji se danas zove tko zna kako), Regina Vaupel svjedoči kako je to bilo. Naizgled, to nije bila nikakva politička stvar, nego takozvana "skrb" nadležnog istošnonjemačkog ureda za "dobrobit" djeteta, gdje su tražili od majke kojoj je tada bilo tek dvadeset godina, da dopusti da njeno drugo dijete usvoji neka druga obitelj. "Kada vam svaki dan govore: vi znate da nemate stan, nema mjesta u vrtiću, nemate ništa, biti će vam teško s jadnom djecom. Onda se sami zateknete u situaciji da pomislite, ne, naravno, to ne zelim učiniti svom djetetu." "Preporuka koja se ne odbija" Ured za djecju skrb bivšeg DDR-a imao je goleme ovlasti - i veze sa samim vrhom komunističke države. Zaštitnica Ureda bila je Margot Honecker, supruga socijalističkog vođe. Majke koje su previše dugo oklijevale dati svoje dijete u ruke državnog ureda, sasvim su jasno mogle doživjeti da taj "Ured za skrb" ima i posve drugo lice. Majka nestalog Renea, Regina Vaupel: "Jednog dana na vratima stoje dva muškarca i kažu vam, razmjerno službeno, što od vas hoće. I onda slijedi rečenica: mi imamo metoda i načina da stvari funkcioniraju kako mi hoćemo. I na kraju su dodali: pa imate drugo dijete."
Drugim riječima: ako odbijete, onda vi prkosite socijalističkoj instituciji - i dobro znate, gdje takvi završavaju, a ako ste u zatvoru, onda možemo raditi što hoćemo i s jednim i s drugim djetetom. Malo koja majka na to neće popustiti, ali dokument kojeg je potpisala, krije osobitu zamku. Katrin Behr, koja je i sama bila žrtva prisilne adaptacije: "Mama je potpisala iz straha, ali problem je da u dokumentu piše kako se potpuno odrekla svog djeteta. Ne piše zašto i naravno da nigdje ne stoji, niti je netko iz Ureda napisao, da je dijete oduzeto zato jer su majku ucijenili." Zameteni tragovi između djeteta i roditelja Gotovo apsurdno zvuši da se i u sadašnjoj Njemačkoj poštuje tajna podataka koju su htjeli sakriti u istočnonjemačkom Uredu za skrb djece. Katrin Behr je pokrenula stranicu na internetu kako bi našla svoje prave roditelje. U međuvremenu se na stotine djece i roditelja upustilo u potragu jedni za drugima preko njezine stranice.
Jer, postupak oduzimanja djece je bio itekako političke prirode - i u ime takozvane socijalističke domovine. Iako su samohrane majke bile lak plijen za Ured za dječju skrb, on je smjesta reagirao i ako je jedan od roditelja učinio nešto što nije bilo po volji komunistiškoj vladi. Pogotovo ako je pobjegao na zapad, a dijete - na primjer, ostavio kod bake i djeda "dok ne nađu posao" u Zapadnoj Njemačkoj. Umjesto toga, po dijete su došli iz Ureda, koji se čak i hvalio tom praksom u filmskom žurnalu iz 1961. godine: "Roditelji su ih ostavili u svojoj izdaji naše republike. Naša država će im sada zamijeniti i majku i oca." Na usvajanje ili...
Neka djeca su bila davana na usvajanje "podobnim" obiteljima da ih odgajaju u pravom, socijalističkom duhu. Mališani koji su pak pokazivali "osobitosti u razmišljanjima i ponašanjima" - kako se izrazio Eberhard Mannschatz, jedan od čelnika istočnonjemačkog Ureda za dječju skrb - za njih su postojala i druga sredstva: smjestaj u jedan od 474 državnih dječjih domova među kojima je bilo 38 domova za "specijalnu" djecu i 32 "Omladinske radionice". Slučajevima zlostavljanja i nasilja u tim domovima se i danas bave njemački sudovi - i što je takvim mališanima bilo najgore: tata i mama uopće nisu mogli znati gdje se oni nalaze. Mnogi to ne znaju ni danas. Autor: Oliver Glasenapp (as) Odg. ur.: Marijana Ljubičić
Vatikan u sve petlja svoje ruke, od drogiranja pa do krađe beba. Evo ih neki od najpoznatijih skandala crkve: 1. Nacistički nastrojeni sveštenici
Ludvig Kas, rimokatolički sveštenik i istaknuti nemački političar koji je vodio Centralnu partiju (katolička politička partija), pomogao je Hitleru da dobije glasove. Kas je održao govor ispred Rajhštaga pozivajući na podršku Omogućavajućeg Akta koji je dozvolio Adolfu Hitleru da donosi zakone bez učešća Rajhštaga (zakonodavno telo u Nemačkoj)... Ovaj Akt je sličan Patriotskom Aktu koji je doneo Buš, a bio je veliki korak u stvaranju Hitlerove diktature. 2. Skandal Vatikanske banke Katolička banka, banka Ambrozijano, pozajmila je nekoliko nesigurnih kredita panamskim kompanijama, pri čemu je transakciju vršila Vatikanska banka. Kada je banka propala osamdesetih godina, Vatikan je negirao bilo kakve poslove sa grupom, ali je na kraju platio 224 miliona dolara različitim poveriocima. Uskoro je otkriveno da je katolička banka bila uključena u pranje novca sa italijanskim bandama, mada niko iz Vatikana nije uhapšen. 3. Lanci prostitucije, gej mreže i homoseksualnost Previše seks skandala se dogodilo u Vatikanu. Postoje sveštenici koji su gej ali u celibatu, sveštenici koji redovno učestvuju u homoseksualnim aktivnostima i sveštenici koji to odobravaju uprkos njihovim pravilima. Prema katehizmu, homoseksualce treba tretirati sa poštovanjem i saosećanjem, ali sami homoseksualni činovi se protive prirodnim zakonima i crkva ih ne odobrava. Ipak, ovih grešnih činova i dalje ima. Dva dobro poznata člana Vatikana su vodili gej lanac prostitucije, Anđelo Balduči i Ginedu Ehijem. Mnogi veruju da je upravo to dovelo do ostavke pape Benedikta. 4. Povezanost s mafijom Crkva je uspela da održi zabrinjavajuće odnose sa italijanskim najmoćnijim kriminalnim organizacijama – od Sicilijanske mafije do Kalabrijske Endrangete i Kampanjske Kamore. U vreme kada crkva nije bila u dobrim odnosima sa Italijom, oni su tražili druge izvore za lokalni autoritet i mafija im je odgovarala. Kao rezultat, crkva im je često gledala kroz prste, a efekti se mogu videti i danas. 5. Krađa beba Opatice, sveštenici, doktori i sestre su skovali zaveru da ukradu 300 španskih beba u periodu od 50 godina. Odlučili su se za španske bebe pošto većinu španski bolnica vodi crkva. Majkama je rečeno da su im deca umrla na rođenju i pokazivali su im leš deteta. Bebe su verovatno žrtvovane u nekakvim ritualima ili prodate nekim porodicama za poveću sumu novca.
6. Zlostavljanje dece Vatikan je decenijama negirao informacije o zlostavljanju dece. Međutim, prema latinskom dokumentu, koji je potpisao papa Jovan XXIII 1962. godine, dokazuje suprotno. Dokument propisuje politiku tajnosti povodom seksualnog uznemiravanja i preporučuje žrtvama da se zaklinju na ćutanje. Oni koji se ne povinuju biće ekskomunikovani. Papa Benedikt, papa Franja i mnogi drugi su bili optuženi za prikrivanje seksualnog uznemiravanja dece u okviru crkve. Neki veruju da su i same pape umešani.
Dragica i Goran Plauc već više od dvije decenije prolaze kroz agoniju roditelja koji sumnjaju da su im djeca nestala, odnosno, da su ih ljekari prije 21 godinu obmanuli o smrti njihovih blizanaca. Uvjereni su, da je u pozadini navodne priče o smrti beba, zapravo, krađa novorođenčadi. U svojoj potrazi dugoj više od dvije decenije, stalno su nailazili na zatvorena vrata. U namjeri da teret skinu sa sebe, nadležne institucije uporno se pozivaju na zastaru. Očajni roditelji stoga su odlučili da nestanak svoje djece, ratne 1993. godine, prijave kao ratni zločin. Dragica je 5. avgusta 1993. godine rodila dva sina na Ginekološko - akušerskoj klinici Kliničkog centa Tuzla. Priča da je na svijet donijela dva zdrava i glasna dječaka. - Pri porodu su bebe bile toliko glasne i mnogo su plakale, te mi ih je tada doktor Boro Kuprešak stavio na prsa. Par minuta kasnije su ih odnijeli na kupanje i oblačenje i vratili mi obučene nakon čega sam ih podojila. Pošto je bilo ratno stanje, sve porodilje su sa djecom otpuštane kući. Oko devet sati ujutru istog dana, tj. 5. avgusta '93. godine, dobijam otpusne liste sa svojom djecom da idem kući, sjeća se Dragica. Zabrana viđenja beba Ništa nije upućivalo na tragični scenario koji je uslijedio. Ova majka čekala je svoje blizance petnaestak minuta, ali joj je medicinska sestra saopštila da je doktor rekao da blizanci moraju sat-dva ostati u inkubatoru. Tražila je da razgovara sa ljekarima koji su je porodili, ali joj nisu dozvolili. Rečeno joj je da djecu ne može vidjeti. - Takoreći su me izbacili sa Ginekološko - akušerske klinike i ništa mi nisu objasnili. Šokirana sam stajala na hodniku... Prišla mi je babica Vojka i posavjetovala me da budem hrabra i da ne ostavljam svoju djecu. Dovela me je do velikih prozora gdje mi je odmakla zavjesu i pokazala mi moju djecu u krevetcu kako mirno spavaju. I to je poslednji put da sam ih vidjela, priča Dragica. Nakon toga su joj rekli da se ne smije zaržavati u bolnici, da ide kući, te da sve što je zanima može saznati telefonom. Dragica je tog dana više puta zvala da pita kada može doči po djecu, ali odgovor bi uvijek glasio da nema doktora i da nazove kasnije. - Sljedeći dan, 6. 08. 1993. godine, sam opet zvala i dobijala isti odgovor kako doktora nema. Oko 18 sati medicinska sestra mi je putem telefona hladno saopštila da su moja djeca umrla i spustila slušalicu. Nadajući se da je u pitanju greška, sa suprugom Goranom je otišla u bolnicu kako bi saznala šta se, zapravo, dogodilo.
Dragica potom priča da su uslijedili razni pritisci na nju i supruga s ciljem da ih uplaše i zaustave u traganju za istinom. Policija je muža optužila za profiterstvo, što je Vrhovni sud odbacio 1994. godine.
Opstrukcije
Prije godinu dana, ovaj bračni par doživio je šok kada su u tuzlanskom Matičnom uredu, na njihov zahtjev, dobili rodne listove za svoje blizance rođene 5. avgusta 1993. godine, a za koje im je isti dan kada su rođeni rečeno da su umrli. Saznali su da su njihova djeca zavedena pod imenima Zoran i Dragan, koja im oni nikada nisu nadjenuli! - Osoba koje je u sve institucije došla, tražila i dobila dokumentaciju u moje ime, a nije imala moja ovlaštenja i ne poznajem je, sugerisala mi je da zaboravim sve i da prihvatim da su moja djeca umrla, kaže Dragica.
Bračni par tvrdi da su uneseni i lažni podaci o mjestu sahrane njihove djece, a sporna je i dokumentacija koju su dobili iz Kliničkog centra Univerziteta u Tuzli.
U maju prošle godine medijima je stigao odgovor iz tuzlanskog UKC-a.
Zastara Dragica Plauc je prijavila nestanak djece Agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) u septembru prošle godine, navodeći da sumnja da su nepoznate osobe iz Kliničkog centra Tuzla i nadležne opštinske službe odgovorne za nestanak njene djece. Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona analiziralo je izjavu i prateću dokumentaciju i uvtrdilo da bi se moglo raditi o krivičnom djelu oduzimanja djeteta ili maloljetnika i krivičnom djelu promjene porodičnog stanja, a za koje je nastupila zastara krivičnog gonjenja jer je proteklo više od 20 godina od prijavljivanja. Postupajući tužilac donio je, međutim, naredbu o neprovođenju istrage jer je za prijavljena krivična djela nastupila zastara. Dragica Plauc zbog toga je nedavno istražiocima MUP-a Tuzlanskog kantona prijavila nestanak svoje djece kao krivično djelo ratnog zločina.
Da li će slučaj porodice Plauc ići do Strazbura još nije poznato, ali nesretna majka Dragica nakon svega kaže: „Ja ću do kraja svog života boriti se za pravdu i istinu o svojoj djeci!“
Članovi grupe pronalazili su trudnice slabog socijalnog stanja ili sa psihološkim problemima, koje su uz finansijsku nadoknadu bile spremne da prodaju decu, saopštila je bezbednosna agencija. Kriminalnci su prethodno obezbeđivali kupce, najčešće porodice bez dece iz Bugarske i inostranstva. U grupi je učestvovao i advokat sa zadatkom da obezbedi neophodnu dokumentaciju za usvajanje deteta. Većina trudnica je bugarskog porijekla i bile su smeštene u jednom privatnom vrtiću u Sofiji. U saopštenju DANS-a ne navodi se broj trudnica, kao ni broj prodate dece.
Estela Karloto (83), aktivistkinja za ljudska prava, koja se nalazi na čelu pokreta "Abuelas de Plasa de Majo" danas je prvi put susrela svog kidnapovanog unuka, otkrio je Estelin sin, koji je naveo da je identitet unuka utvrđen genetskim testiranjem, prenela je agencija AFP. "Rezultat testa je pozitivan. Pronašli smo mog sestrića nakon 35 godina", izjavio je Kivo Karloto, Estelin sin. Ćerka Estele Karloto, Laura Estela Karloto, oteta je krajem 1977. godine dok je bila trudna. Baka je pomoću svedoka doznala da se njena ćerka porodila, a da je unuku promenjen identitet kako bi se prikazalo da je dete porodice koja je imala veze sa tadašnjom vladom. Prijatelj Laure Karloto, koji je uhapšen zajedno sa njom, rekao je njenoj porodici da je Laura ubijena ubrzo nakon rođenja sina, kojeg je nameravala da nazove Gvido. Estela Karloto je tada započela potragu za svojim unukom, koja se konačno okončala 35 godina kasnije. Organizacija "Abuelas de Plasa de Majo", koja je okupljala bake otete dece, zajedno je sa grupom "Madres de Plasa de Majo", koja okuplja majke, predvodila je kampanju za ponovni susret oko 500 dece, za koje se pretpostavlja da su oteti od levičarskih porodica i protivnika vlade za vreme diktature. Tokom argentinskog "prljavog rata" protiv levičara, nestalo je čak 30.000 ljudi, za koje se pretpostavlja da su ubijeni. U mnogim slučajevima su njihovu decu uzele porodice bliske režimu i podigli ih kao sopstvenu decu.
Škorići svoje sumnje temelje na nelogičnostima koje su pratile nemili događaj i brojnim propustima lekara, kao i matičarske službe Federacije BiH koja je detetu poslala poziv za polazak u školu. Iako je godinama posle tragedije koju su preživeli još 1986. godine u Derventi, tinjala sumnja da se nešto čudno dogodilo okidač za podizanje tužbe bio je momenat kada je detetu za koje im je rečeno da je umrlo par sati nakon porođaja, poslat poziv za polazak u prvi razred. Prvobitnu sumnju dodatno su podgrejali podaci matičarskog ureda u Sarajevu, gde im je saopšteno da dete nikada nije prijavljeno kao mrtvo i da se još uvek vodi u matičnoj knjizi rođenih. Prema rečima Slobodana Škorića posle pregledanja detetove otpusne liste iz bolnice gde nema obaveznog pečata lekara, ali i tvrdnji nekadašnjeg načelnika bolnice Koševo, kao i brojnih zaposlenih koji su tamo godinama radili da su im potpisana prezimena lekara apsolutno nepoznata odlučili su da se obrate policiji. Slobodan sa suprugom Smiljkom sada ima sina Dušana, koji je začet posle mnogo muka tek usled petog pokušaja veštačke oplodnje u Nemačkoj. Senku na roditeljsku radost baca sumnja i neznanje, ukoliko je dete stvarno ukradeno, gde je i sa kime je. Slobodan tvrdi da niti jedna noć u poslednjih skoro 27 godina ne prođe bez tih pitanja. Pitanja i slutnje ne daju mira, a neznanje im najteže pada, kažu Škorići. Istina u bilo kom obliku donela bi mir i spokoj. Podaci i iskazi nekadašnjih lekara u bolnici Koševo, matičara i lekara iz Nemačke koji navode da navedeni uzrok smrti teško da je mogao doprineti tragediji predati su policiji i tužilaštvu. Nažalost, sada su ostali bez finansijskih sredstava, jer svaki dalji potez podrazumeva ponovni odlazak u Sarajevo.
Pozivajući se na neimenovane policijske izvore, agencija AFP je prenela da je više od 20 osoba uhapšeno u ponedeljak u okviru međunarodne istrage u kojoj su učestvovale policije Nigera, Benina i Nigerije. Uhapšeno je najviše žena, među kojima supruge bivšeg premijera Nigera i sadašnjeg predsednika skupštine Hame Amadua, koji važi za glavnog protivkandidata predsedniku Mahamadu Isufu na izborima 2016. godine. Kako se navodi, uhapšena je i žena ministra poljoprivrede. Pravosudni izvori su naveli da je protiv 18 osoba podignuta optužnica, a da je 13 oslobođeno. Sumnja se da su bebe krijumčarene u Niger iz Nigerije preko Benina. U Nigeriji vlasti često otkriju "fabrike beba", odnosno privatne klinike gde mlade devojke prodaju svoju novorođenčad parovima koji ne mogu da imaju dece. Bebe su prodavane za nekoliko hiljada evra, a dečaci su imali "jaču cenu" od devojčica. Majke su, međutim, dobijale oko 150 evra. U Nigeru je 2012. godine policija otkrila lažno sirotište, gde su prodavane bebe, od kojih su neke korišćene za izvođene rituala.
Marićeva supruga je imala prođaj 2003. u državnoj bolnici u Splitu, ali novorođenče nije bilo živo. Roditelji su odbili da preuzmu tijelo djeteta ostavljajući bolnici da izvrši autopsiju tijela i da ga sahrani, navedeno je u presudi koju je objavio Sud u Strazburu. Kada su Marići nešto kasnije zatražili informaciju o lokaciji na kojoj je sahranjeno njihovo dijete, u bolnici su dobili odgovor da je tijelo zajedno sa medicinskim otpadom poslato u Zagreb, gdje je spaljeno. U maju 2007. Sud u Splitu je donio odluku da prema domaćem zakonu tijelo djeteta nije trebalo da bude spaljeno zajedno sa medicinskim otpadom, ali da nema zakonske osnove koja obavezuje bolnicu da obavijesti roditelje gdje je tijelo njihovog mrtvorođenog djeteta pokopano, pa zbog toga roditelji nemaju pravo na odštetu. Ovu presudu splitskog suda potvrdio je 2008. Vrhovni sud Hrvatske, a zatim je 2012. žalbu Marića odbacio Ustavni sud, nakon čega su se roditelji obratili Evropskom sudu za ljudska prava. U obrazloženju Suda u Strazburu navedeno je da nije riječ o tome da li su Marići imali pravo da odaberu način i mjesto sahrane djeteta, već da li je bolnica mogla da stavi tijelo zajedno sa medicinskim otpadom i da ga ukloni bez traga, kao i da je bolnica na taj način prekršila zakon. Sud je odredio da Hrvatska treba da plati Mariću na ime nematerijalne štete iznos od 12.300 evra.
U istrazi o otmici koja se desila pre 50 godina FBI je godinu dana kasnije došao do zaključka da je beba koja je u Njuarku pronađana napuštena u kolicima dete Fransakovih, čime je slučaj smatran okončanim. Pre godinu dana, međutim, 49-godišnji Pol Fransak je uradio DNK test i ustanovio da ljudi su ga odgajili nisu njegovi roditelji. U nadi da će razrešiti sopstveni identitet, a ujedno i pronaći pravog Pola Fransaka, i na taj način se najbolje odužiti onima koji su ga podigli kao sina, obratio se medijima. Slučaj je ubrzo privukao toliku pažnju u SAD i inostranstvu, da se čak i FBI osetio prinuđenim da ponovo pokrene istragu koja je odavno zatvorena. Iako je od otmice prošlo pola veka, savremeni naučni metodi pružaju nove mogućnosti u istrazi, pa tako kompjuterski modeli koji na osnovu fotografije bebe mogu da pokažu kako bi ta osoba danas izgledala, i pouzdani DNK testovi, pružaju novu nadu i mogućnost da se svaki materijalni dokaz ispita sa sigurnošću. "Kraljica socijalnih službi" jedna od osumnjičenih Zahvaljujući kompjuterskog rekonstrukciji lica objavljenoj u medijima javilo se već nekoliko ljudi, među kojima i Sem Miler iz Dalasa, takođe usvojen kao beba, a čija je sličnost sa rekonstruisanim licem frapantna. DNK analiza i podaci o njegovom usvajanju isključili su, međutim, mogućnost da je on pravi Pol Fransak. Istraga se u međuvremenu usredsredila na Lindu Tejlor, osuđivanu prevarantkinju koja je 1970-tih i 1980-tih u Čikagu bila poznata kao “kraljica socijalnih službi”, jer se zahvaljujući veštom prerušavanju izdavala za predstavnicu socijalnih službi i naplaćivala “dažbine”, a u više navrata, sumnja se, čak i krala bebe, i radi usvajanja prodavala bebe. - Moja majka je bila sposobna za sve. Ne samo da ukrade bebu, mogla je da ukrade i vas - ispričao je u intervjuu za Ej-Bi-Si njen sin Džoni Harbag (64). Štaviše, on tvrdi i da prepoznaje Pola Fransaka sa fotografije koja je porodilištu snimljena na dan rođenja. Kaže da je dečak koga je majka donela neko vreme boravio kod njih, da su ga zvali “Tigar”, i da se igrao s njim. Jednog dana, beba je nestala kao što se i pojavila, a Harbag je “uveren” da ju je odneo jedan od majčinih prijatelja iz Tenesija. Harbag, sem toga, tvrdi i da je njegova majka često imala običaj da se predstavlja kao doktorka ili medicinska sestra, i da je imala čitavu sobu punu najrazličitijih perika i odeće za medicinsko osoblje. Tejlorova je, nažalost umrla pre 12 godina, ali policija sada drugim očima gleda na njenu eventualnu umešanost u ovakav slučaj i sa obnovljenim elanom ispituje sve tragove koji do nje vode.
Policija u centralnoj Grčkoj saopštila je da je uhapsila sedmoro ljudi, uključujući petoro Bugara, zbog pokušaja trgovine bebama. Kako ističu u grčkoj policiji, sprečeno je ilegalno usvajanje bebe stare 10 dana za sumu od 5.000 evra. Vlasti su objavile da je 62-godišnji Grk pokušao da organizuje ilegalno usvajanje uz pomoć advokata u gradu Volosu u centralnom delu Grčke, preneo je AFP. Trudnica je pronađena u susednoj Bugarskoj i nagovorena da se porodi u bolnici u Volosu, što se desilo 5. januara. Nakon hapšenja advokata i njegovih bugarskih saradnika, pronađena su, kako je saopštila policija, dokumenta koja se odnose na četiri druga ilegalna usvajanja sprovedena prošle godine.
Čang je prodala sedam tek rođenih beba u sjevernoj kineskoj provinciji Šansi, prethodno slagavši roditelje da su im deca rođena ili s teškim invaliditetom ili da su umrla na porođaju, prenijela je gencija AFP. Ona je bebe prodavala po cijeni do 7.800 dolara, saopštio je sud. Smrtna kazna s dvogodišnjim odlaganjem bit će vjerovatno preinačena u kaznu doživotnog zatvora. Na kineskim popularnim društvenim mrežama na internetu mnogi su pozdravili izricanje smrtne kazne, koju treba, kako je jedan korisnik napisao" odmah izvršiti", a drugi su isticali da je Čang "sramota za ljekarsku profesiju" i da "treba da umre". Vjeruje se da u Kini svake godine bude ukradeno na desetine hiljada djece, prenosi Tanjug. Neki roditelji u Kini odustaju od svoje tek rođene bebe s invaliditetom zbog kineskog strogog zakona o ograničenju porodica na jedno dijete.
Ukoliko Žangova u naredne dve godine ponovi ovakvo krivično delo, biće pogubljena, a ako to ne učini kazna će joj biti preinačena u doživotni zatvor. Ona je prodala sedam beba trgovcima decom od novembra 2011. do jula 2013. godine, uključujući par blizanaca, navodi se u presudi koja je objavljena na veb sajtu suda u Vejnanu. Šest beba je spaseno, ali je jedna devojčica umrla, preneo je BBC. Žangova je radila u porodilištu bolnice u Fupingu. Sud je saopštio da je ona "iskoristila položaj medicinskog radnika za lažiranje izveštaja o bebama i tvrdila da deca pate od teško izlečivih bolesti". "Ona je otela i prodala nekoliko novorođenčadi, čime je narušila profesionalnu i društvenu etiku", dodaje se u tekstu presude. Za sada nije poznato da li će se Žangova žaliti na presudu. Žangova i još nekoliko osumnjičenih uhapšeni su posle poslednje otmice u julu. Roditelji su prijavili slučaj policiji, jer su posumnjali da im je dete završilo kod krijumčara. Beba je pronađena i vraćena roditeljima početkom avgusta.
Španska policija otkrila je mrežu koja se sumnjiči da je više od 30 godina krijumčarila bebe, operišući između Maroka i Španije preko španske eksklave Melilje, a u mrežu su uključene i dve opatice.
Španska civilna garda, koja je dve godine vodila istragu pod nazivom "Tajna operacija", saopštila je da je identifikovala 31 osobu umešanu u krijumčarsku mrežu, među kojima su dve opatice, zdravstveni radnici i drugi, prenela je agencija ANSA. Jedna od opatica je među 12 optuženih za krijumčarenje dece, ali osumnjičeni možda nikada neće izdržavati zatvorske kazne pošto su neki preminuli, a drugi su lošeg zdravstvenog stanja ili su veoma stari. Izvori iz civilne garde su naveli da je najmanje 28 dece prodato putem mreže koja je uspostavljena još 1970-ih, a skoro svi oni sada žive u španskom gradu Valensija. Četrnaest žrtava, koje su sada odrasle osobe, identifikovane su pošto se saznalo za mrežu, a čak nisu ni znale da su usvojene. Bebe su kupovane od siromašnih žena u Maroku za sume od 1.200 do 6.000 evra i prodavane u Španiji, gde su stizale sa lažnim dokumentima. Civilna garda u Melilji otpočela je istragu nakon što je udruženje odgovorno za neregularna usvajanja "Anadir" podnelo prijavu kancelariji španskog javnog tužioca u novembru 2011. godine. Na kraju višemesečne istrage i analize podataka po porodilištima u Melilji i matičnim knjigama u više španskih gradova, zaključeno je da iza krijumčarskih operacija stoje tri sestre, rođene u marokanskom gradu Tetuan. Ukupno 31 osoba, koliko ih je učestvovalo u operacijama krijumčarenja beba, suočavaju se sa optužbama vezanim za lažiranje podataka o rođenju, promenu podataka o roditeljstvu i falsifikovanje državnih dokumenata.
Layane je čak išla i na ultra-zvuk gdje su joj rekli da nosi djevojčicu, dugu 42 cm i tešku 3,2 kilograma. Ona i njen muž, Lourival Alves (28) već su odabrali ime Sofija za svoju kćer, preselili se u veću kuću i potrošili oko 5.000 KM za odjeću i namještaj za svoje prvo dijete, piše brazilski časopis Tribunal Hoje. Prema izvješću bolnice, majka je stigla u bolnicu 26. prosinca s vaginalnim krvarenjem i bolovima u stomaku. Dijagnosticirali su prerano odvajanje placente, pa je hitno poslana na operaciju. Layane je rekla ljekarima da njen muž želi nazočiti porođaju, ali ga niko nije pozvao. Međutim, poslije su ljekari rekli da nisu našli bebu u stomaku i da je njena trudnoća bila čisto psihološka. Njen muž izjavio je da je bio pozvan u operacijsku salu nakon carskog reza. - Ljekari su me pozvali i pokazali praznu maternicu i rekli da nije bilo djeteta. Layane je izjavila da se onesvijestila dok je primala anesteziju, a poslije nije dobila objašnjenje od ljekara. - Suprug mi je ispričao šta su mu rekli, a ja sam postala histerična i očajna, samo sam plakala. Pitala sam za ljekara, željela sam pričati s njim jer sam u bolnicu ušla s bebom u stomaku, a napustila sam je bez djeteta. - Ne mogu vjerovati da je dijete koje je težilo preko 3 kg nestalo. Mislim da je neko ukrao bebu ili je beba umrla tijekom poroda, pa mi nisu htjeli reći šta se dogodilo. Nema šanse da je mogla tako nestati. Kako kaže Sylvia Cavalcanti iz Brazilske udruge ginekologa i akušera, pishološka trudnoća se može desiti kada žena ima ogromnu želju da dobije dijete. To može uzrokovati hormonalne poremećaje, tj. izostanak mjesečnice. Osjećat će mučninu, povraćati, dakle imat će sve simptome za koje je pročitala da prate normalnu trudnoću.
Dženet Saidulaeva, načelnik pedijatrije u gradskoj bolnici u Kasavjurtu, i Batuli Čupaljajeva, lekar u porodilištu u Mahačkali, privedeni su pod sumnjom da su učestvovali u ovom krivičnom delu, prenela je RIA Novosti. Policija veruje da su ova dva lekara pomogla da se ubede pacijentkinje u porodilištu da se odreknu svojih tek rođenih beba. U oktobru je, jedna šestdesetjednogodšnja žena, za koju se veruje da je članica bande, uhapšena u Groznom dok je pregovarala o prodaji deteta. Kasnije je privedena još jedna godinu dana mlađa žena, akušer u porodilištu u Kasavjurtu. Veruje se da su te žene delovale kao posrednici, jer su primile po 50.000 rubalja (1.250 evra) za svaki "završen posao". Ostatak novca dobijali su lekari. Policija je saopštila da je ova grupa prodala i između osmoro i dvanaestoro dece u Čečeniji. U proteklih nekoliko meseci osujećeno je više pokušaja prodaje dece. Početkom novembra, žena iz ruske dalekoistočne teritorije Habarovsk osuđena je na tri godine zatvora zbog pokušaja da proda svog petogodišnjeg sina za 300.000 rubalja (7.500 dolara).
U toj mreži su se sprovodili i porođaji putem carskog reza ženama kojima je prošao rok za abortus a koje nisu htele da zadrže svoje bebe. Zauzvrat, lekarima je bilo dozvoljeno da prodaju novorođenu bebu porodici koja ne može da ima decu. Usvajanje dece je ilegalno u Egiptu, zbog čega mnoge porodice traže druge načine da usvoje dete i često ga kupe.
VESTI.RS, 6.7.2012. / izvor Lideri vojne hunte osuđeni za krađu beba Dva bivša argentinska lidera koji su vodili zemlju za vreme vladavine vojne hunte su u četvrtak osuđena u slučaju sistematske krađe beba od političkih zatvorenika i levičarskih disidenata
MEKSIKO SITI - Meksičke vlasti su vratile biološkim majkama većinu beba upletenih u lanac ilegalnog usvajanja i nabavljanja beba za irske parove. Advokat grupe majki, Juri Markes, izjavio je da su vlasti meksičke države Halisko prošle sedmice vratile porodicama deset od ukupno 11 beba otetih u januaru, prenosi AP. Advokat Markes je objasnio da je država vratila starateljstvo roditeljima nakon što je utvrdila da su majke bile ubeđene da njihove bebe fotografišu za kampanju protiv abortusa. Međutim, vlasti tvrde da su bebe zapravo bile pokazivane irskim parovima koje su želele da usvoje decu. Policija još uvek traži dva meksička advokata koji se navodno bave usvajanjima u susednoj državi Kolima.
Posle čitanja o slučaju otmice bebe iz bolnice u Atalanti, Karter je odlučio da sprovede svoju istragu. Kada je na sajtu o nestaloj deci pronašao sliku kako bi beba Marks Panama Barnes izgledala danas, shvatio je da je to on i naježio se – ispričao je Karter magazinu People. On je otkrio da je bio rođen u Haula na Havajima, ali je nestao sa majkom, Šarlot Moriarti kada je imao šest meseci. Posle tri nedelje Karterov otac, Mark Barns, prijavio je nestanak. Karter otkrio da ga je njegova majka odvela u kuću stranca, gde je policiji dala lažno ime i datum rođenja svog sina. Majka je odvedena u psihijatrijsku bolnicu, posle nekoliko dana je nestala i nikada nije pronađena. Karter je postao štićenik države i smešten je u sirotište nedaleko od mesta rođenja i tri godine kasnije je usvojen, ali je oduvek bilo nejasno njegovo poreklo. Uradio je DNK test koji je potvrdio da je dečak na slici on, ali priznao da je "prestravljen" što će upoznati davno izgubljenu porodicu. Njegova sestra Monhimer nastavila je da živi sa ocem kada su joj majka i brat nestali. Ona je i najzaslužnija što se Karterova fotografija našla na sajtu nestalih.
Gotovo 300 tisuća beba je bilo ukradeno od njihovih roditelja i prodano na usvajanje u periodu od pet decenija u Španjolskoj, saznajemo zahvaljujući najnovijim istragama! Djecu su otimali i prodavali uz pomoć tajne mreže liječnika, sestara, svećenika i časnih sestara i to u velikom broju, a cijela praksa krađe beba počela je za ere diktatora generala Franca, s tom se ogavnom praksom nastavilo sve do ranih devedesetih godina prošlog vijeka. Na stotine obitelji čije su bebe uzete iz Španjolskih bolnica se sada bore u oficijelnoj vladinoj istrazi koja se pretvorila u skandal. Nekoliko majki je reklo kako im je rečeno da su njihove prvorođene bebe umrle za vrijeme ili odmah nakon poroda.
U stvarnosti su te iste bebe otimači prodavali parovima koji nisu mogli imati djecu, a koji su se prodavateljima činili bolja prilika zbog financijske sigurnosti i po tome su ih smatrali boljom prilikom za roditelje. Stvarali su se oficijelni dokumenti tako da se stavljalo imena roditelja usvajača na rodne listove tek rođenih i ukradenih beba. U mnogim slučajevima, ti ljudi nisu bili svjesni da su djeca koju su primili ukradena, jer im je uglavnom rečeno da su ih se majke odrekle. Novinarka Katya Adler, koja je istraživala skandal je izjavila: „Situacija je nevjerojatno tužna za tisuće ljudi. Postoje muškarci i žene diljem Španjolske čiji životi su se okrenuli naglavačke jer su otkrili kako su ljudi za koji su vjerovali da su njihovi roditelji u stvari to nisu i da su ih oni kupili za gotovinu. Postoje i mnoge majke koje su godinama tvrdile da njihove bebe nisu umrle – i koje su zbog takvih navoda proglašene „histeričnima“ – ali koje su na kraju otkrile kako je njihovo dijete živo i da su ga podigli i odgojili neki drugi ljudi.“
Eksperti vjeruju kako slučajevi krađe djece mogu iznositi 15% svih usvajanja koji su se dogodili u Španjolskoj u periodu između 1960.-1989. godine. Počelo je kao otimanje djece od obitelji koje su se činile politički opasne za vrijeme režima generala Franca, koji je na vlast u Španjolskoj došao 1939. S ovom praksom se nastavilo do njegove smrti 1975., no katolička crkva je tada još uvijek imala jak utjecaj na javni život naročito u socijalnim službama. Tek 1987. Španjolska je vlada počela regulirati usvajanje beba umjesto bolnica. Skandal je izašao na vidjelo nakon što su dva muškarca Antonio Barroso i Juan Luis Moreno, otkrili kako su ukradeni i prodani kao bebe. Otac gospodina Morenoa je priznao na samrtnoj postelji kako ga je kupio od svećenika u Zaragozai u sjevernoj Španjolskoj. On je rekao svome sinu kako je na put išao zajedno sa supružnicima Barroso koji su kupili Antonia za 200 tisuća peseta, što je u ono vrijeme bila ogromna suma. „To je tada bila suma s kojom si mogao kupiti stan,“ rekao je Barosso. „Moji roditelji su pačali tu investiciju narednih deset godina jer nisu imali dovoljno novca.“
DNK testovi su pokazali kako Barroso-vi nisu bili njegovi biološki roditelji te da je časna sestra koja ga je prodala priznala svoje zlodjelo. Kada je ovaj nesretni par ljudi objavio javnosti svoje slučajeve, to je nagnalo nesretne majke diljem zemlje da kažu svoja iskustva o tome kako im je rečeno da su njihove bebe umrle, ali da one tome nikada nisu vjerovale. Jedna takva žena je bila Manoli Pagador, koja je započela tražiti svoga sina. Dokumentarac BBC-ja pod naslovom: This World: Spain’s Stolen Babies, (Ovaj svijet: Španjolske ukradene bebe), je pratio njene napore da bi otkrila Randyja Rydera, njenu ukradenu bebu, koja je rasla u Teksasu, Randy sada ima 40. godina. U nekim slučajevima, ekshumirani su grobovi beba, otkrivajući kosti koje su pripadale odraslim ljudima ili životinjama. Neki grobovi nisu sadržavali ništa i bili su prazni. Dokumentarac BBC-ja ima i intervju sa ženom od 89. godina po imenu Ines Perez, koja je priznala kako je svećenik potaknuo da lažira trudnoću tako da bi mogla dobiti djevojčicu koja je rođena u Madridu u klinici San Ramon 1969. „Svećenik mi je čak dao nekakvu postavu koju sam nosila da izgledam trudna,“ reka je Ines. Utvrđeno je kako je klinika San Ramon bila jedno od glavnih centara za ovakvu ogavnu praksu. Mnoge majke koje su se tamo porodile su tvrdile kao su tražile da vide svoju djecu nakon što im je rečeno da su umrle, ali su njima pokazana tijela beba koja su bila ledeno hladna. BBC je otkrio fotografije koje su uzete tijekom 80. godina prošlog vijeka, koje pokazuju mrtve bebe koje su držane u zamrzivačima, koje su tamo držane da ih se moglo pokazati tužnim majkama. Unatoč na stotine i stotine beba koje su nestale u Španjolskim bolnicama, pozivi da vlada otvori zvaničnu istragu se pretvorilo u skandal , no nije napravljena istraga diljem nacije. Kao rezultat zakona o amnestiji koji se napravio s Francovom smrću, kriminalna djela koja su se dogodila za vrijeme njegova režima se uglavnom nisu istraživana. Umjesto toga regionalni tužitelji su istraživali slučajeve otimačine beba slučaj po slučaj tako da ih je sada u tijeku 900. No Adlerova je izjavila: „Jako je malo političke volje da bi se slučaj istjeralo do kraja.“ Vjeruje se kao na tisuće slučajeva otmice beba nikada neće doći na svjetlo dana jer se vjeruje kako bi roditelji posvojitelji bili viđeni kao kriminalci. Mnoge obitelji čija su djeca oteta su napravile DNK testove s nadom da će njihov DNK možda pomoći u otkrivanju njihove nestale djece. Već postoji par slučajeva u kojoj su našli DNK koje se slažu, no bez nacionalno koordinirane pohrane podataka, bit će jako teško spojiti razdvojene obitelji.
Bebe “namenjene” za usvajanje u Makedoniji prodaju se porodicama, posebno onima sa dubljim džepom, za svote od 5.000 do 60.000 evra, objavila je nevladina organizacija “Gradimo budućnost” iz Skoplja. Objavljivanje ovih brojki “i nije neka novina”, tvrde u Udruženju dece bez roditelja. Ova vrsta kriminala poznata je već godinama i veoma razvijena mreža za trgovinu tek rođenih beba, nesmetano funkcioniše.
- Minimalna tarifa za kupovinu “proverene, zdrave i prave” novorođene dece je 5.000 evra. Neke bebe se prodaju po 45.000, a ima i onih čija cena dostiže 60.000. Zdrava i talentovanija deca se čuvaju na određenim mestima, a u tom lancu učestvuju Domovi za nezbrinutu decu i udomiteljske porodice, ispričao je Ilija Jovanović, predsednik NVO “Gradimo budućnost”. On je i upozorio da samo građani Makedonije sa dubokim džepovima sebi mogu dozvoliti da usvoje zdravo dete. Cena, inače, raste. Prošle godine mito u Komisiji za usvajanje dece pri Ministarstvu za rad i socijalnu politiku, kaže, bio je od pet do 25 hiljada evra. Već sad je ta tarifa uvećana dvostruko. Usvajanje dece zbog tolikih zloupotreba obustavljeno je već dva meseca. Komisija za usvajanje je raspuštena. Inspekcija proverava rad međuopštinskih centara za socijalni rad. A istragu vodi i MUP.
Deca su prodavana i zatim dana na usvajanje preko tajne mreže sastavljene od doktora, medicinskih sestara, sveštenika i časnih sestara koji su sa zločinima počeli tokom Frankove diktature te nastavili "posao" do ranih devedesetih, piše Dejli Mejl. Stotine porodica čija su deca nestala iz bolnica sada su u toku pravne bitke sa vlastima. Nekoliko majki ispričalo je da im je rečeno kako su njihova deca umrla posle porođaja. Ali majkama, često vrlo mladima i neudatim, bolničko osoblje nije dozvolilo da vide mrtvu decu ni da budu na sahrani. Zapravo, deca su prodavana dobro stojećim bračnim parovima. Mnogo je slučajeva u kojim ni novi roditelji nisu znali da je njihovo dete ukradeno, rečeno im je da je dete majka ostavila. "Mnogo je muškaraca i žena širom Španije čiji se život odjednom izokrenuo naglavačke kada su shvatili da im roditelji nisu biološki roditelji i da su ih doslovno kupili. S druge strane, brojne majke mislile su da su lude od osećaja da njihovo dete nije zapravo umrlo. Sada su shvatile da su njihove bebe žive, prodane i da ceo život ne znaju ko su im pravi roditelji", ispričala je novinarka Katja Adler, koja istražuje skandal, prenose hrvatski mediji. Stručnjaci veruju da je čak 15 odsto od svih usvajanja otpada na ukradenu decu, u razdoblju od 1960. i 1989. Godine 1987 španska vlada je, umesto bolnica, na sebe preuzela rešavanje pitanja usvajanja dece. U Africi su deca takođe ugrožena kategorija. Prema saznanjima britanskih medija, deca su najčešće kidnapovana i prodavana za obavljanje krvavih verskih rituala.
U filmu je ova potresna priča ispričana kroz sudbine dece i roditelja koji su razdvojeni po rođenju, a i danas očajnički pokušavaju da pronađu svoje bližnje. Bebama se trgovalo zahvaljujući tajnoj mreži lekara, bolničarki, sveštenika i časnih sestara, a ta praksa se ustalila za vladavine generala Franciska Franka i trajala je sve donedavno. Na stotine roditelja sada zahteva od države da pokrene zvaničnu istragu kako bi se utvrdile prave razmere skandala. Nekoliko majki je izjavilo da im je rečeno da su njihovi prvenci umrli za vreme ili neposredno posle porođaja. Pošto se često radilo o mladim i neudatim devojkama, govorili su im da ne mogu da vide bebu, niti da prisustvuju sahrani tela. U stvarnosti, potpuno zdravi mališani prodavani su parovima bez dece, koji su, zbog toga što su bili dobro situirani i pobožni katolici, smatrani pogodnijim roditeljima. - Situacija je užasno tužna za hiljade ljudi. Širom Španije mnogim muškarcima i ženama život se okrenuo naglavačke jer su saznali da su ljudi koji su ih odgajili zapravo kupili za novac. A mnoge majke su godinama tvrdile da im bebe nisu umrle, ali su proglašavane za “histerične” - kaže Katja Adler koja je istraživala skandal.
Skandal je isplivao na površinu nakon što su Antonio Baroso i Huan Luis Moreno otkrili da su ukradeni kao bebe. Morenov navodni otac je na samrtničkoj postelji priznao da ga je kupio od sveštenika iz Saragose i da je na taj put krenuo zajedno s Barosovim roditeljima, koji su Antonija dobili za 200.000 pezeta, što je u to vreme bila ogromna suma. Film objavljuje i razgovor s 89-godišnjom Injes Perez, koja je ispričala kako joj je sveštenik rekao da se pretvara da je trudna kako bi dobila devojčicu koja se rodila u bolnici “San Ramon” u Madridu 1969. - Dao mi je jastuče i rekao da ga nosim ispod haljine - isričala je ona. Uprkos tome što stotine hiljada roditelja ukradenih beba u Španiji zahteva od države da ispita skandal, još nije pokrenuta jedinstvena istraga na nacionalnom nivou.
Ovaj organizovani zločin počeo je tokom vladavine španskog diktatora Franciska Franka, a nastavila se i nakon njegovog pada sve do početka devedesetih prošlog veka. Porodice čije su bebe ukradene traži pokretanje službene istrage u Španiji, a nekoliko majki je izjavilo da im je u bolnicama rečeno tokom ili neposredno nakon porođaja, prenosi "Dejli mejl". Uglavnom mlade majke, koje nisu bile u braku, nikada nisu videle tela umrlih beba ili prisustvovale sahrani. Deca nisu umirala, nego su prodavana parovima bez dece čija je vera i finansijska sigurnost pokazivala da navodno više zaslužuju roditeljstvo. Tokom celog procesa falsifikovani su i službeni dokumenti, tako da su u matičnim knjigama usvojitelji označavani kao biološki roditelji. Često usvojitelji nisu bili svesni da su im dodeljena ukradena deca, jer im je govoreno da se majka odrekla svog deteta. Novinaka Katja Adler, koja je istraživala skandal, kaže da se mnogim muškarcima i ženama život prevrnuo kada su doznali da su ih roditelji kupili. Stručnjaci smatraju da je na taj način izvršeno čak 15 odsto usvojenja u Španiji od 1960. do 1989. godine. Sistem oduzimanja dece politički nepodobnima ustanovljen je tokom Frankove diktature koja je počela 1939. godine. Takva praksa je nastavljena i nakon smrti fašističkog diktatora 1975, jer je Katolička crkva zadržala svoj snažan uticaj u društvu, posebno u socijalnim delatnostima. Španska vlada je preuzela usvajanje dece od bolnica tek 1987. godine. Skandal je izbio kada su Antonio Barozo i Huan Luiz Moreno otkrili da su ukradeni kao deca. Morenov otac je na samrtničkoj postelji otkrio da ga je kupio od sveštenika u Saragosi. Otac je po dete putovao zajedno sa Barozovim roditeljima koji su Antonija kupili za 200 hiljada pezeta, što je tada bilo pravo bogatstvo. "Za taj novac je u to vreme mogao da se kupi stan", kazao je Barozo i dodao da su njegovi roditelji čitavu sumu plaćali u ratama deset godina, pošto nisu imali na gomili sav novac. DNK test je pokazao da par koji je kupio Baroza nisu njegovi biološki roditelji, a časna sestra koja ga je prodala je priznala svoje učešće u zločinu. Kada je ovaj slučaj stigao u javnost mnoge majke su počele da pričaju svoje sudbine. One nisu verovale kada im je govoreno da su im deca umrla. Španski tužilac Kandido Konde-Pumpido rekao je u junu da je već doneta odluka o pokretanju sudskog procesa u 162 slučaja.
Radi se i o slučajevima krađe i prodaje novorođenčadi iz vremena Španskog građanskog rata. Kandido Konde-Pumpido je rekao da je već doneta odluka o pokretanju sudskog procesa u 162 slučaja, dok je samo 38 takvih slučajeva odbačeno zbog nedostatka dokaza. Dokumentovano je da su bebe ukradene od majki koje su podržavale poražene republikance za vreme Španskog građanskog rata (1936-39), ali neki od slučajeva su novijeg datuma, tačnije dogodili su se sredinom 90-ih godina. "Veliki broj Španaca je pogođen ovim skandalom koji se odigravao tokom dugog vremenskog perioda", izjavio je Konde-Pumpido na konferenciji za novinare. Tužiocima je pažnju na ove slučajeve skrenulo udruženje ljudi koji tragaju za izgubljenom decom ili roditeljima ANADIR. Enrike Vilja, advokat koji predstavlja ANADIR, rekao je da je nešto što je počelo kao politički motivisana kazna za simpatizere republikanaca na kraju preraslo u šemu čiji je cilj bilo isključivo bogaćenje i koja je opstajala još dugo posle povratka demokratije 1978. godine. Istražitelj Baltasar Garson je izračunao da je posle Građanskog rata u Španiji možda ukradeno i 30.000 beba. Vilja je naveo da su u ovaj skandal umešani lekari, medicinske sestre, babice, časne sestre i posrednici koji su tražili decu za parove koji su ih naručili. Majkama ukradenih beba je rečeno da su deca rođena mrtva.
Krađa dece u španskim bolnicama - to zvuči kao film strave. Ali do devedesetih godina prošlog veka to je bila relanost. Kriminalci iz redova lekara i babica prodavali su decu za veliki novac, a roditeljima bi rekli da im je novorođenče umrlo. Prema nekim procenama, protivzakonita usvajanja unesrećila su oko 300.000 roditelja u Španiji. U Srbiji je aktuelna ista afera kao i u Španiji, jer naši građani od države potražuju više od 300 kćeri i sinova, uvereni da su oni kidnapovani u porođajnim salama. Istraga ombudsmana Saše Jankovića pokazala je da sumnje roditelja imaju logične i razumljive razloge. Zato je Janković prošlog leta predložio Skupštini da donese poseban zakon koji bi omogućio utvrđivanje nepobitne istine u svim ovim slučajevima.
Otmica se dogodila u avgustu 1987. kada je mama Džoj Vajt (Joy White) u žurbi odvela svoju devojčicu, koja tada nije imala ni mesec dana, u bolnicu u Harlemu jer je imala visoku temperaturu. Lekari su uplašenoj majci rekli da pođe kući da se malo odmori, jer će Karlinu zadržati u bolnici za svaki slučaj. Kada se vratila u bolnicu, njene bebe nije bilo. Očajna i neutešna majka nikada nije odustala od traganja za svojom ćerkicom i provela je godine tražeći Karlinu. Međutim, početkom januara joj je zazvonio telefon i najzad je dočekala poziv koji je, kaže, očekivala čitavog života. Sa druge strane žice čula je glas mlade devojke koja joj je rekla da veruje da je njena davno izgubljena ćerka Karlina. Ubrzo su otišle na DNK test i pokazalo se da su slutnje mlade Karline bile tačne - da je upravo ona ta beba koja je nestala iz njujorške bolnice pre 23 godine. Karlina je novinarima Si-En-Ena ispričala i da je otkad zna za sebe imala osećaj da joj žena, koja ju je odgajala, nije majka. Kada je poodrasla, zatražila joj je da joj pokaže krštenicu, ali je ta druga žena nije imala. Zbunjena, ali ujedno i sumnjičava Karlina je nastavila da traga i na internetu je pronašla sajt američkog Nacionalnog centra za nestale. Naišla je i na priču o bebi koju su oteli iz njujorške bolnice pre 23 godine. "Nazvala sam taj centar i tako je sve počelo...", priča Karlina. "Nikada nisam prestala da se nadam. Imala sam osećaj da je ona uvek tu, pored nas", ispričala je Karlinina prava majka kroz suze. Žena koja je odgajila Karlinu u međuvremenu je nestala i policija traga za njom.
Španske porodice, njih oko 300, insistiraju da se otkrije istina o krađi i prodaji beba u vreme Frankove diktature i sudbini tih malih Španaca, od kojih su najmlađi rođeni 60-ih godina i ne slute ko su i odakle su. U Španiji je sve snažniji pokret roditelja koji sumnjaju da su njihova deca, kojoj se izgubio trag u vareme Franka, prodata i danas žive ne znajući koliko biološke mame i tate žele da ih pronađu. Roditelji sumnjaju da su, uz Frankovu blagonaklonost, pripadnici njegovog režima sistematski krali bebe i davali ih ili prodavali njegovim sledbenicima ne samo u Španiji, već i u bivšim španskim kolonijama. Bebe su najviše nestajale odmah po rođenju, a roditeljima je bilo saopštavano da su im novorođena deca umrla. Na protestu u Madridu, održanom u utorak na centralnom trgu Puerta del Sol, u nebeske visine je pušteno na stotine balona napunjenih helijumom na kojima su bila ispisana imena koja su roditelji nadenuli svojim mališanima, za koje su vlasti tvrdile da su umrli po rođenju. Organizator madridskog okupljanja roditelja Mar Soriano je u visine pustila ružičasti balon na kome je pisalo ime „Beatris”. „Beatris je bila moja sestra. Rođena je 3. januara 1964. u Madridu na klinici O Donel”, rekla je Mar, uverena da joj je sestra živa i da je bila prodata nekog porodici bez dece. Frankov režim je nizom dekreta ozakonio ovu kriminalnu delatnost koja je vešto skrivana pod plaštom „brige”. Vladine i crkvene institucije su, posle krvavog Španskog građanskog rata, često svoju delatnost opravdavale primenom serije dekreta iz 1940. kojim je bilo predviđeno da se - radi „moralnog vaspitanja” i „brige o deci” - mališani mogu oduzeti od roditelja ukoliko postoji rizik da budu vaspitavani u pogrešnom duhu. O tim „rizicima” su odlučivali Frankovi ljudi iz vladinih institucija i iz crkvenih krugova, preneo je nemački državni radio „Dojče vele”. Tokom 40-ih i 50-ih godina Frankova država je „uzela pod svoje” oko 30.000 dece, njihovi identiteti su promenjeni i dati su na usvajanje u odabrane i Franku odane porodice. Advokat Fernando Magan, koji ne odustaje od pokušaja da se otvori istraga u vezi nerazjašnjene sudbine nestale dece, veliku krivnju baca na lekare u porodilištima koji su potpisivali lažne izveštaje o smrti beba. Takođe, krivi bolničke uprave koje su roditeljima uz šokatnu vest o nerazjašnjenoj iznenadnoj smrti bebe savetovali da je „bolje da ne vide telo” i da će se „država o svemu pobrinuti”. Sumnje su se javile čim je roditeljima upornim da vide telo to bilo onemogućeno uz objašnjenje da je „već obavljena sahrana”, na šta su neki tražili otvaranje grobova i tamo otkrili da - ničeg nema. Slučaj „Frankovih beba” nije pokrenut ni posle rušenja Frankove diktature, jer je Nacionalni vrhovni sud odbijao da pročešlja taj deo istorije i otvori istragu, pravdajući se zastarelošću i opet „brigom” o psihi usvojene dece koja ne znaju da su bila oteta i prodata. Tanjug
Uhapšeni su i jedan bračni par i žena jer su kupili dve bebe i registrovali ih kao svoje, rekao je Luis Genaro Rodrigez zvaničnik meksičke policije. Lekari i bolničko osoblje govorili su roditeljima čija su deca ukradena da su bebe umrle, falsifikujući pri tome dokumentaciju. Jedna od ukradenih beba je vraćena svojoj biološkoj porodici Kastiljo. Prema rečima majke, koja se porodila carskim rezom 2008. godine, ona nikada ranije nije videla svoje dete. Odmah posle porođaja lekar je odneo bebu uz izgovor da majka prvo mora da se odmori i oporavi od anestezije. Lekar je kasnije rekao da je novorođenče premešteno u dečiju bolnicu zbog urođenog oboljenja pluća, a sutradan je rekao da je beba umrla, telo poslato na kremiranje, a roditeljima će stići umrlica. Nekoliko meseci posle porođaja majka je dobila i-mejl od sina vlasnika klinike koji joj je saopštio da je njena beba živa, a da je za sve kriv doktor koji je krao decu i smeštao ih u bogate porodice uz veliku novčanu nadoknadu.
Ukrajinske majke traže svoju djecu Dijete Jelene Saharove pri rođenju je težilo 2.300 grama. Tako piše u dokumentaciji. Bila je to djevojčica i trebala se zvati Regina. Odmah nakon poroda babica je majci priopćila da je sve u redu i preporučila joj da malo odspava. Idućeg jutra liječnica je Jeleni Saharovoj rekla da je dijete mrtvo. Ona je htjela vidjeti svoju djevojčicu, ali joj je rečeno da je tijelo otpremljeno u posebni institut radi obdukcije. Tri mjeseca kasnije Jelena Saharova je poštom primila službenu potvrdu da je dijete rođeno mrtvo. To je samo jedan od niza slučajeva iz Ukrajine koje je dokumentirala švicarska zastupnica u Vijeću Europe Gabi Vermoth. Ona kaže da nitko ne zna gdje su ta djeca eventualno sahranjena te da je jedino poznato da se toj djeci izgubio svaki trag. Novorođenčad za usvojitelje u Zapadnoj Europi? Bebe prodavane za Zapad? U bolnici Broj šest u gradu Harkovu na istoku Ukrajine već je bilo slučajeva djece koja su netragom nestala. Liječnici su uvijek samo priopćili da su bebe umrle, dok majke tvrde da su rodile živu djecu. Švicarska zastupnica u Vijeću Europe objašnjava da u tim slučajevima stoji izjava protiv izjave. Jer, dok bolničko osoblje kaže da je dijete umrlo jer je prerano rođeno, liječnica jedne majke tvrdi da je njezina pacijentica imala normalnu trudnoću od devet mjeseci. Vijeće Europe je izrazilo zabrinutost zbog tih izvješća, a pribojava se i da su nestala novorođenčad možda završila baš u Zapadnoj Europi kod parova koji žele usvojiti dijete. Tržište za takve poslove u Ukrajini i Moldaviji upravo cvjeta, upozorava Gabi Vermoth i ističe da odande uvijek iznova stižu slične priče. Kako kaže, posebno je pogađaju sudbine majki koje se ne mogu oporaviti od šoka. One posvuda traže svoju djecu, kažu da su njihova djeca živa došla na svijet i pitaju zašto im ih nitko nije pokazao. Jednostavan odgovor na složeno pitanje Vijeće Europe istražuje slučajeve
Gdje je djevojčica Jelene Saharove? "Djeca ne mogu jednostavno nestati!" Te rupe u zakonima besramno koriste međunarodne kriminalne organizacije za trgovinu djecom, a Gabi Vermoth pretpostavlja da one surađuju s korumpiranim liječnicima i babicama. Ona ističe: "Djeca ne mogu jednostavno nestati. To je nemoguće. Za to su potrebne čitave mreže koje se time bave, to nije djelo samo jedne osobe. To su stvarno prave kriminalne mreže." Pojedine majke nestale djece u Ukrajini čak su pokrenule sudske postupke protiv liječnika i bolnica, ali do danas nije donesena niti jedna presuda. Kako izvještava švicarska zastupnica u Vijeću Europe, te su žene jednostavno emocionalno paralizirane, pogotovo zbog neizvjesnosti koja ih pritišće iz dana u dan. Neke od njih zbog preživljenog šoka više ne mogu ni ponovo zatrudnjeti. Jelena Saharova svoju je kćer rodila 23. prosinca 2002. godine u bolnici Broj šest u Harkovu. Djevojčica bi sada mogla biti stara pet godina.
Policija u Šangaju pokrenula je istragu nakon što se na Internet sajtu pojavio oglas za prodaju beba kineskog porekla. U pitanju je sajt „i-bej“ jedan od najpopularnijih za aukcije na svetu. Oglas je obrisan nedugo nakon što se pojavio, a policiji su predate „sve relevantne informacije potrebne za istragu“, rekao je portparol kompanije koja je vlasnik sajta. „Preduzeli smo sve neophodne mere čim smo primili žalbu posetilaca o kakvom se oglasu radi“, rekao je neimenovani portparol. Mediji navode da se na sajtu pojavio oglas u kojem se bebe dečaci prodaju za 28.000 juana (3.5000 dolara) i devojčice za 13.000 juana (1.600 dolara), što reflektuje tradicionalno kinesko favorizovanje dečaka. U oglasu se još navodi da će „isporuka biti izvršena u roku od sto dana od rođenja“. „Naš cilj je da pošaljemo dobre vesti hiljadama parova širom sveta koji ne mogu da imaju decu“, preneo je dnevnik „Šangaj post“ deo oglasa. U Kini je aktivno crno tržište na kome se prodaju bebe i devojčice, one se kupuju ili otimaju da bi se potom prodale parovima koji žele još jedno dete ili kojima je potrebna pomoć u kući. Prema zakonu svaka trgovina bebama u Kini se kažnjava smrću.
Mijo Marić iz Splita i njegova supruga Žana, o kojima smo pisali, prekjučer su Državnom odvjetništvu u Splitu podnijeli kaznenu prijavu protiv Kliničkoga bolničkog centra Split te groblja Lovrinac zbog nestanka tijela njihova novorođenčeta. Prijavu su Marići podnijeli, kako u njoj stoji, zbog osnovane sumnje da je protiv njihova tek rođenog sina i njihove obitelji počinjeno kazneno djelo. Prijava je protiv KBC-a Split podnesena jer su, tvrdi Mijo Maric, lagali o djetetovoj smrti, odnosno gdje su i kako završili posmrtni ostaci novorođenčeta. Na groblju Lovrinac, suprotno onomu što su rekli u bolnici, tvrdili su kako tijelo nikad nisu primili te da je kremirano u Zagrebu.
PEKING - Kineska policija je uhapsila Lina Siliua, krijumčara beba, kod kojeg su nađene 53 bebe namenjene prodaji.
Policija je izvijestila kako je ušla u trag dobro organiziranoj skupini koja se bavi prodajom djece, nakon što je dvoje policajaca, predstavljajući se kao par koji želi usvojiti dijete, uspio "kupiti" 14 dana staro žensko novorođenče koje se još nalazilo u lokalnoj bolnici, piše list Times of India. Vođa skupine bila je glavna sestra u jednom rodilištu. Ona je posredovala u prodaji više od 100 beba, osiguravajući i izdavanje lažnih rodnih listova. Policija je izvijestila da su neke bebe bile i ukradene, a na prodaju djece su se odlučivali siromašni roditelji. Ženska novorođenčad prodavala se za 1.800 do 4.400 dolara, a muška djeca "vrijedila" su 50 posto više.
Organizacija Spasimo decu u međuvremenu je javila da je više od 9.000 dece prokrijumčareno iz Albanije u zapadnu Evropu. Ova cifra predstavlja 65 odsto od ukupnog broja dece ilegalno prebačene iz istočne Evrope na Zapad, navodi ta nevladina organizacija (NGO). Prema francuskoj NGO Ter desom svake godine se 6.000 dece starosne dobi između 12 i 14 godina ilegalno prebaci iz istočne u zapadnu Evropu. Prema albanskom kaznenom zakonu lica za koja se utvrdi da su odgovorna za trgovinu ljudima suočavaju se sa do 20 godina zatvora. Ipak, u poslednjih deset godina nijedna osoba nije bila osuđena niti je izdržavala zatvorsku kaznu na osnovu optužbe za iskorišćavanje maloletnika ili trgovinu dece. Međutim, nova albanska vlada pokazala je veću posvećenost borbi protiv kriminala i korupcije u zemlji, uključujući trgovinu ljudima. Premijer Fatos Nano izjavio je pred parlamentom prošle nedelje da vlada namerava da zatvori puteve krijumčarenja i izvede počinioce pred lice pravde. Albanske vlasti tvrde da je ilegalna morska linija ka Italiji stavljena pod kontrolu nakon uspešne operacije obavljene prošlog meseca. Sjedinjene Države su nedavno svrstale Albaniju u drugu grupu država umešanih u trgovinu ljudima, ukazujući time na njenu posvećenost borbi protiv takvih aktivnosti. Krajem avgusta Džulieta Petala i njen suprug Ramiz uhapšeni su po ulasku u Italiju sa troje albanske dece. Prema italijanskoj policiji, supružnici Petala prokrijumčarili su 56 dece u Italiju tokom prošle godine. Nekoliko meseci ranije Džulieta Petala je uhapšena u Fjeru na osnovu optužbe da je krijumčarila decu, ali ju je sud na Draču oslobodio. Sud u Elbasanu je 21. septembra naredio hapšenje Almira i Alkete Šakiri nakon što je 10-godišnja romska devojčica rekla da su je prisilili da prosjači u Atini četiri godine. Ovaj par međutim još uvek nije pronađen. Trgovina ljudima izaziva veliku zabrinutost javnosti još od 1994. kada je jedna Romkinja iz Elbasana tužila dom za nezbrinutu decu u Korči pošto je otkrila da je njena beba nestala. Rečeno joj je da je njena devojčica umrla zbog bolesti, ali se ispostavilo da je grob prazan. Rezultati istrage nikada nisu javno saopšteni, a tužilaštvo je zatvorilo slučaj. U drugi skandal bio je umešan jedan Britanac koji je napravio dom za siromašnu decu u Korči. Prema lokalnim medijima on je prehranjivao vrlo siromašnu decu, stičući poverenje njihovih porodica. On bi kasnije od majki zatražio da postane staratelj te dece. Od njih je traženo da potpišu formular kojim se tom čoveku daje pravo da usvoji decu. Prema rečima glavnog tužioca 1998. je postojalo šest takvih domova za siromašnu decu u Albaniji, od kojih se većina nalazila u Korči i Elbasanu. Neke od ovih aktivnosti vođene su pod maskom verskih organizacija. Panorama je izvestila da se godišnja zarada od trgovine dece širom sveta kreće između 7 i 10 milijardi dolara. Govoreći na seminaru posvećenom deci, generalni sekretar UN-a Kofi Anan rekao je da je ova vrsta ilegalne trgovine pogodila više od 30 miliona dece širom sveta.
Alban Bala i V.O. Alma Cupi za Balkan Tajms iz Tirane
RIM (Beta-Rojters) - Beba lakša od konzerve pića, što je čini jednim od najlakših novorođenčadi, rođena je u Firenci, u februaru, i dobro napreduje, saopštili su doktori. U bolnici, u kojoj je rođena, bebu zovu „Perlica". Dete je rođeno tri meseca pre termina i bilo je teško 285 grama. Novorođene bebe uglavnom su osam puta teže. Doktori u firentinskoj bolnici Karedi preksinoć su rekli da je beba zdrava, da njena težina sada iznosi dva kilograma, i da će moći da vodi normalan život. Mnoge prerano rođene bebe su veoma lake i umru ubrzo posle rođenja. Bolnica je saopštila da je Perlica najlakša preživela beba u istoriji medicine. Beba je stavljena u inkubator i hranjena putem male infuzije.
TAJPEJ (Tanjug) - Dva tajvanska bračna para nedavno su otkrila da su njihove devetogodišnje ćerke greškom zamenjene u porodilištu, piše agencija DPA. Greška je otkrivena kada je ćerka para Huang išla na test krvi radi dobijanja dokumenata. Na njihovo iznenađenje test je pokazao da njena krvna grupa ne odgovara krvnim grupama roditelja. Huangovi su tada saznali da se istoga dana rodila još jedna devojčica i da su bebe puštene sa majkama u isto vreme. Tako su došli do porodice Liang i iznenadili se koliko njihova ćerka liči na njih. Obe porodice su otišle na test DNK, međutim kada su rezultati potvrdili bolničku grešku, porodica Liang je odbila da vrati Huangovima njihovu pravu ćerku rekavši da ne mogu da se odvoje od deteta koje su podizali i koje vole kao svoje. Obe devojčice su u međuvremenu posetile svoje prave roditelje, ali žele da ostanu sa porodicom u kojoj su odrasle.
Ginekolog iz Nikozije, osumnjičen za umešanost u prodaju bebe stare tri dana grčkom paru, juče je uhapšen. Trideset sedmogodišnji lekar, koji radi na poznatoj klinici u Nikoziji, je navodno planirao prodaju sa još dve osobe, kaže policija. Prema rečima policije, lekar je ugovorio dolazak jedne Rumunke na ostrvo, koja je četiri dana ranije rodila zdravu mušku bebu Carskim rezom. Policija kaže da je osumnjičeni odmah predao bebu Grčkom paru, koji je navodno bio prisutan na klinici, izbegavajući sve legalne procedure usvajanja. Izveštaji govore da je majka bebe, udata za Rumuna, navodno došla na Kipar da radi kao umetnik, zabavljač u kabareu. Policija istražuje mogućnost umešanosti agenta za umetnike pošto je bilo prijavljeno da je žena bila u sedmom mesecu trudnoće kada je stigla na ostrvo. Direktor glavnog štaba odeljenja za kriminalne radnje, Tasos Panayiotou, juče je ostao rezervisan ali nije isključio iz mogućnosti dalja hapšenja. Ginekolog je uhapšen u 14h. Prošle noći policija je dala izjavu naglašavajući da vlasnici klinike nisu ni u kom slučaju umešani u slučaj pod istragom i da su oni samo izdavali prostor osumnjičenom. Ministar pravde, Nicos Koshis, koji je imao informacije o navodnom ugovoru, posmatrao je pažljivo situaciju i delovao sa najvećom diskrecijom, kaže policija. On je rekao da je Grčki par, koji je bio prisutan na klinici, hteo da pokuša da predstavi bebu kao svoju. Dečak je sada pod starateljstvom organizacije za dobrobit dece. Osumnjičeni će danas biti izveden pred okružno tužilaštvo u Nikoziji. Policija razmatra mogućnost pojave sličnih slučajeva u prošlosti i mogućnost organizovanog kruga ljudi iza slučaja. George Psyllides
Šestogodišnja istraga koju je u Češkoj Republici vodila specijalna Služba za istraživanje zločina komunista (UDV) donela je šokantna otkrića. Naime, otkriveno je da su komunističke vlasti u bivšoj Čehoslovačkoj dodeljivale decu rođenu u zatvorima pripadnicima tajne policije. U izveštaju pomenute službe navodi se da je ukupno 600 dece koja su rođena iza rešetaka oduzeto majkama i dato na usvajanje novim porodicama ili smešteno u razne institucije. "Zakon iz 1948. godine jasno kaže da zaposlenima u policiji i zatvorima treba dati prioritet prilikom usvajanja dece", izjavio je zamenik direktora UDV Pavel Bret. Istraga je otkrila 164 slučaja gde su bebe date pripadnicima policije, tajne policije i zatvorskih službi. "Deca komunizma", kako su nazvane ove bebe, danas imaju između 40 i 50 godina i ništa ne znaju o svojoj prošlosti. "Dosad nam se niko od te usvojene dece nije obratio s molbom da istražimo ovaj problem iz njihove lične prošlosti", izjavio je za list "Mlada fronta dnjes" Otakar Liska, istoričar koji radi za UDV. "Većina te dece još ne znaju ko su." Od tridesetak političkih zatvorenika deca su oduzeta u periodu od 1948. do 1962. godine, kada je ovakva praksa obustavljena. Iako je ovakvo postupanje sa političkim zatvorenicima bilo nelegalno od samog početka, legalnost usvajanja ostale dece moraće da se utvrđuje pojedinačno, od slučaja do slučaja. Istražitelji kažu da će biti teško podići optužnice jer nema dokaza da je postajala centralna naredba tadašnjih vlasti za usvajanje. J. P. VJESNIK, 4.8.2000. / izvor Argentinski generali ipak će odgovarati za »krađu novorođenčadi« ZAGREB, 3.kolovoza - Odluka argentinskog Vrhovnog suda da slučajevi vezani uz »krađu novorođenčadi« u vrijeme vojne diktature (1976.-1983.) biti suđeni pred saveznim, a ne pred vojnim sudovima, ponovo je podsjetila Argentince na najbolnije razdoblje njihove nedavne prošlosti. Nakon vojnog puča 1976., kad je vlast u zemlji preuzela vojna hunta na čelu s generalima-pučistima Jorgeom Videlom, Leopoldom Galtierijem, Reynaldom Bignoneom i drugima, počeo je »prljavi rat« u kojemu su se vojni vlastodršci okrutno obračunavali s neistomišljenicima i u kojemu je ubijeno ili nestalo oko 30.000 Argentinaca. Te su procese potaknule organizacije za ljudska prava, osobito Majke i bake s Trga Mayo, koje su uspjele nabaviti dokumentaciju o dvjestotinjak slučajeva otete djece i promjeni njihova identiteta. General Videla, koji je u svjetskim medijima dobio nadimak »kradljivac djece«, optužen je kao glavni organizator oduzimanja djece političkim zatvorenicama koji su potom bez traga »nestajali« u nekom od brojnih mučilišta vojne diktature. Bile su to studentice, kućanice, službenice, često potpuno apolitične, koje bi se iz radoznalosti ili pomodnosti našle na kakvom festivalu folklora ili tanga, na kojemu bi neki sudionik izrekao nekoliko vatrenih parola protiv nepravde, siromaštva ili generala-pučista. Često je to bilo dovoljno da zajedno sa svojim supruzima, prijateljima ili braćom budu zatočene kao »subverzivni elementi«, što je bila omiljena fraza vojnih vlastodržaca. Neke su bile odvedene zajedno sa svojom malodobnom djecom, a neke su bile trudne. Rađale su u improviziranim radaonicama, s lisicama na rukama i prekrivenih glava, a njihove su tek rođene bebe bile predane obiteljima časnika ili vojnih liječnika kako bi im bio zajamčen »kršćanski odgoj«, kako je govorio Videla. Zapovjednici argentinske vojske nedavno su pokušali preuzeti nadzor nad istragama o otetim bebama, no skupine za zaštitu ljudskih prava digle su svoj glas, strahujući da će pripadnici vojske pokušati onemogućiti uvid u zapovjedni lanac. Stoga je odluka Vrhovnoga suda da se umirovljenome generalu Santiagu Omaru Riverosi sudi pred saveznim sudom, a ne pred Vrhovnim sudom oružanih snaga (CONSUFA), u tim krugovima dočekana s nadom da će se konačno skinuti veo tajne s nekih od slučajeva »ukradene djece«. Ta je presuda u skladu s nedavnim izjavama ministra pravosuđa Gila Lavedre, koji je rekao da su otmice djece u nadležnosti civilnog, a ne vojnog suda. U Argentini je potkraj osamdesetih proglašena amnestija za pripadnike vojske koji su na sudu osuđeni kao krivci za zločine u vrijeme »prljavoga rata« - otvorenog lova na protivnike vojne hunte pod krinkom borbe protiv »ljevičarskih gerilaca i njihovih simpatizera«. Generali-pučisti, glavni akteri i svjedoci tog neslavnog doba argentinske povijesti, osuđeni su 1985. na kazne zatvora, ali ih je bivši predsjednik Carlos Menem pomilovao pet godina kasnije. No, amnestija se ne odnosi i na nove optužbe za zločin protiv djece - krađu beba rođenih u vojnim zatvorima. Ta bi optužba već ostarjelim generalima mogla osigurati neko vrijeme iza zatvorskih rešetki. Gordana Tintor
ROJTERS - Banda, koja je u Americi organizovala prodaju 19 beba, uhapšena je u Moskvi. Grupa, predvodena jednom Amerikankom i jednim Rusom, prodala je 14 devojčica i 5 decaka po ceni od po $30,000, dajući $10,000 majkama. Prema odredenoj šemi trudne Ruskinje su odlazile u Baton Ruž, u Luizijani, između 1995 i 1998, da se porode i, po dogovoru, ostavljale decu američkim porodicama. Bandu je policiji prijavila majka koja bi, po redu, bila 20 žrtva. Nakon što nije uspela da dobije američku vizu na vreme porodila se u Moskvi i nije dobila novac koji su joj obećale vođe bande. Pet članova grupe je uhapšeno. Osumnjičeni su radili za Servis za specijalnu isporuku usvojene dece, organizaciju koju su iz Njujorka i Baton ruža predvodili dvoje američkih građana, identifikovanih kao Nina B. i Vasily N. Rusija je postala glavni izvor dece za usvajanje u američke porodice. Oko million dece živi na ulicama.
|
ENGLISH DOLIJALI: VESTI IZ SVETA VAŽNO ZNATI: IZMIŠLJOTINE ZVANE GEN I DNK EUGENIKA KUĆNI POROĐAJ
BAZA PODATAKA SLUCAJEVA: 1950-1969 1970-1979 1980-1989 1990-1999 2000-2009 2010-2019 DEČIJA BAZA PODATAKA: TRAŽIM RODITELJE |
kradjabeba.org
Policija je našla telo Hajdi Brusard iz Teksasa, nakon što su ona i njena novorođena ćerka nestale u decembru, a onda je otkriveno da je njena navodna prijateljica lažirala trudnoću kao deo zavere da otme i svoju prijateljicu i njenu bebu, prenosi CNN.
.jpg)
Policija je zatvorila danas sirotište na istoku Indije i uhapsila njegove vlasnike zbog prodaje beba parovima koji nemaju decu, proveravajuži istovremeno da li je ta akcija imala veze sa nekom širom operacijom trgovine ljudima.
Ozbiljne tvrdnje: Cahi Hanegbi
Ne gube nadu: Cvijeta i Jasenko Todić
Ni potpisa ni pečata: Sumnjiv dokaz o smrti sina porodice Todić
Dragica Plauc (52) je 21 godinu provela tražeći blizance koje je rodila 1993. u Tuzli. Pošto su blizanci rođeni zdravi a u dokumentaciji pisalo da je bolnicu napustila sa njima, Dragica je bila sigurna da su djeca prodata. Upornost se izgleda isplatila i Dragica je došla do dva mladića stara 21 godinu za koje smatra da su njeni sinovi.
Dragica Plauc (52) otvorila je vrata u svom domu u Düsseldorfu. Dva mladića stoje nepomično, bez riječi. Ona ne zna kamo gledati, u jednog pa u drugog. Pruža im ruke, vladaju tišina, nevjerica... Tisuće pitanja bez odgovora. Nitko ne može izustiti ni riječ. A onda odjednom - navala suza, osmijeha, jecaja, vapaja i toliko dugo, predugo čekani zagrljaj prepun emocija.
Samohrane majke - 'lak plijen'
Veze do samog vrha DDR-a (Margot i Erich Honecker)
Ako se djeca nisu odgajala u 'pravom' duhu, onda...
Omladinska radionica Torgau je bila na osobito zlom glasu. Na podu piše: 'Ovdje se skinite do gola!'
Biskupi i sveštenici su optuženi da su pomagali nacistima visokog ranga da pobegnu tokom Drugog svetskog rata. Aloj Hudal, biskup, otvoreno je pričao o svojim pronacističkim stavovima i veruje se da je pomogao desetinama njih da pobegnu. Krunoslav, hrvatski sveštenik, takođe je imao bitnu ulogu u organizaciji bekstva nacista.
Roditelji blizanaca odgovore na svoja pitanja nisu dobili već 21 godinu.
Bračni par Plauc ostao je u Tuzli do avgusta '94. godine. Dragica je svakodnevno odlazila u bolnicu insistirajući da vidi djecu, ali bezuspješno.
Predsednica argentinskog pokreta za pronalaženje beba ukradenih tokom vojne diktature u toj zemlji, između 1976. i 1983, pronašla je svog unuka nakon potrage duge 35 godina, objavio je rođak porodice.
Žudžija je proglašena krivom za otmice i prodaju sedam beba u Fupingu, u provinciji Šandži. Ona je govorila roditeljima da su njihova deca teško bolesna i uverila ih da odustanu od beba, saopštio je sud.
Layane Santos (19) kaže da je bila u 38 tjednu trudnoće kada je zbog bolova prevezena u bolnicu u Sao Paulo. Ona je tokom trudnoće išla na kontrole gdje su sestre pratile rast djeteta, čak i mjerili otkucaje srce djeteta.
Oni su navodno prodali osamnaestomeesčnu devojčicu za 400.000 rubalja (oko 10 hiljada evra) 30. septembra i novorođenog dečaka za 550.000 rubalja (oko 14 hiljada evra) 30. oktobra.
Sud u Buenos Ajresu osudio je Horheao Videlu na 50 a Rejnalda Bignonjea na 15 godina zatvora. Oni već služe zatvorske kazne za zločine počinjene tokom vojne vladavine između 1976. i 1983. godine. Najmanje 400 beba je oteto od porodica levičarskih disidenata koji su se nalazi u zatvorima u to vreme.
Kriza identiteta: Randy Rydera, bebu rođenu u bolnici u Malagi, u naručju drži žena koja ga je kupila. 
Ponovno zajedno: Randy Ryder s Manoli Pagador,
Ponovno zajedno: Randy Ryder s Manoli Pagador, Ryder vjeruje da je našao svoju pravu majku.
Prodaja dece organizovana je preko tajne mreže lekara, medicinskih sestara, sveštenika i časnih sestara, tvrdi Bi-Bi-Si (BBC) u svom dokumentarcu "Ovaj svet: Krađa beba u Španiji".
Odgovor na to pitanje mogao bi biti jednostavan: možda upravo zato što se s bebama može zaraditi puno novaca. Za postupak usvajanja djece iz inozemstva ne postoje europski kontrolni mehanizmi i pravila, reguliranje ponude i potražnje prepušteno je slobodnom tržištu. Priča se da jedno zdravo istočnoeuropsko novorođenče košta oko 30 do 40.000 eura. To je često skupi ali i brzi put do žarko željenog djeteta za parove, primjerice iz Njemačke, koji žele izbjeći dugotrajni i naporni birokratski postupak za usvajanje u domovini. Jer, kada je ukrajinska beba već u zemlji, njemačkom službeniku ne preostaje ništa drugo nego da potvrdi usvajanje.
