• Kradljivce zastarelost štiti
• Novi zakon za ukradene bebe
• HRVATSKA ŠTAMPA: Moja potraga za ukradenom bebom
• Matičari negiraju da ima propusta u matičnim knjigama
• Skupštinski odbor o nestalim bebama

Roditelji, koji sumnjaju da su im bebe ukradene u porodilištima i posle toga prodate drugim porodicama, nadali su se da će doći do prave istine, ma kakva bila. U razgovorima članova Anketnog odbora Skupštine Srbije sa mnogim predstavnicima zdravstenih institucija, ali zasada istina je još daleko.

Interesantan je bio "nastup" dr Predraga Cvetanovića iz Ginekološko-akušerske klinike Niš. Kako smo saznali, objašnjavajući pred Anketnim odborom svoju ranije izrečenu opasku - zašto novinari sada pišu o ovoj aferi kada su to sada “odrasla deca”, dr Cvetanović je istakao da je besmisleno da neki roditelji traže decu posle 30 godina.

- Kakvi su to ljudi, kakvi su to roditelji? - zapitao je dr Cvetanović. - Pa, ako vam se kuče izgubi, vi date oglas preko radija da ga tržite. Ko ima pravo čak i da je dete našlo mir u nekoj drugoj kući da ga posle tri decenije traži!?

Dr Cvetanović je “otkrio” i na koji način je saznao da za “otuđenje dece” postoji apsolutna zastarelost krivičnog dela.
- To mi je rekao istražni sudija, prilikom saslušanja: “Doktore, ne sekrijate se, sve je to zamlaćivanje, sve to je zastarelo…”

Prema dosadašnjim izjavama članova Anketnog odbora, izvesno je samo da decenijama postoji opšta zavera ćutanja kada je u pitanju problem krađa beba u Srbiji.

- Postoji li igde slučaj da je to pokrenuto, ili da je isterano na čistac - pitao je Slobodan Živkucin, član Anketnog odbora, posle prve sednice. - Nema! Znači da su decu krali uticajni ljudi, da su decu kupovali ili usvajali takođe uticajni ljudi i da su oni ljudi kojima je to činjeno, taj zločin, bili tretirani kao sulude osobe, neurotične, koje traže nešto čega nema.

Materijali dostavljeni Anektnom odboru ukazuju da su se ovakve pojave dešavale po celoj Srbiji, ali da se najveći broj slučajeva nestalih beba vezuje za porodilišta u Beogradu i majke sa rizičnim trudnoćama.

Istovremeno, kako saznajemo, uočeno je da se u niškom GAK-u sada sumnjičavim majkama u dokumenta upisivalo isključivo devojačko prezime. Iz kojeg razloga, sada može samo da se nagađa.

Direktor niškog Centra za socijalni rad Ljubiša Živković rekao je pred Anektnim odborom da je najveći broj dece rođen na teritoriji Niša usvojen u toj opštini, s obzirom na veliki broj potencijalnih usvojitelja.

Živković je istakao i da je moguće da porodilišta ne obaveste centre o deci za usvajanje i da zaobiđu centre za socijalni rad.

Miša Ristović

VEČERNJE NOVOSTI, 26.10.2005. / izvor
Anketni odbor do 31. decembra o nestaloj deci iz porodilišta
Novi zakon za ukradene bebe

Anketni odbor republičke skupštine radi utvrđivanja istine o novorođenoj deci, nestaloj iz porodilišta iz više gradova u Srbiji, produžice svoj rad do 31. decembra ove godine. Prilikom konstituisanja, 20. jula, bilo je predviđeno da radi tri meseca, a ovih dana Skupština Srbije je donela odluku kojom se rok produžuje.

Povod da ovakvu odluku je preobimnost "slučajeva" koje Anektni odbor ispituje, kao i veliki broj osoba, koji treba da se pojave na razgovoru u Skupštini Srbije. Do sada su članovi odbora razgovarali sa nekoliko grupa roditelja, onih koji sumnjaju da su im bebe ukradene u porodilištima i nakon toga prodate drugim porodicama.

Iza zatvorenih vrata

Sednice odbora bile su zatvorene za javnost, a tokom razgovora sa članovima parlamenta potvrđeno je da je bilo propusta u vođenju medicinske dokumentacije, kao i da roditelji nisu na adekvatan način obveštavani o sudbini novorođene dece.

- Od pojedinih službenih lica dobijali su pogrešno tumačenje zakona i važećih propisa - potvrdila je predsednica Anektnog odbora mr Živodarka Dacin. - Predmeti koji su stigli do tužilaštva vraćeni su roditeljima uz obrazloženje da su slučajevi zastareli, što predstavlja smetnju za utvrđivanje istine. Posle proučavanja svih slučajeva i domaćeg zakonodavstva, Odbor bi trebalo da utvrdi da li je potrebna izmena zakona i da predloži da se krađa beba kao novo krivično delo uvrsti u krivični i porodični zakon, kao i da se obriše limit po kojem nakon deset godina takvi slučajevi zastarevaju.

Grešaka nije bilo

Pozivu su se najpre odazvali dr Nedo Čutura, načelnik porodilišta Ginekološko-akušerske klinike "Narodni front" i dr Slobodanka Ilić, direktor Instituta za neonatologiju u Beogradu.

Bez potvrda Predstavnik GAK iz Niša predočio je da čistačice nose telo umrlog deteta u mrtvačnicu, gde ranijih godina nije bilo stalnog dežurnog, pa se uzimao ključ koji je stajao na kapiji. Sada, posle izbijanja afere o krađi beba, iz niškog porodilišta insistiraju da neko obavezno mora da potpiše da je primio leš. - To smo uveli sada, jer smo videli da je to jedna "rupa", jer nema potvrde. Kada počne ovako da se "čačka", onda to nismo imali pokriveno - istakao je predstavnik GAK-a iz Niša.

Dr Čutura je objasnio proceduru od ulaska trudnice u bolnicu, njenog prijema, evidentiranja na osnovu podataka iz njene lične karte, odlaska do porođajne sale, porođaja i otpusta na odeljenje za akušerstvo, a deteta na neonatologiju. Istovremeno, potvrdio je da je u tom porodilištu bilo administrativnih propusta. Priznao je da se dešavaju greške u zapisivanju imena, datuma rođenja, pa čak i pola deteta, ali se u takvim slučajevima izdaju rešenja u kojima se napravljena greška ispravlja. Dr Nedo Čutura konstatovao je i da mnogo toga nije dobro, ali ne na odeljenju, već u ljudima, potvrdivši da, i kada skrene pažnju na grešku, mnogima to ništa ne znači i da greške ponavljaju.

Mnogo sumnjivih slučajeva

Direktor Instituta za neonatologiju dr Slobodanka Ilić, odbacila je mogućnost da ova ustanova, na čijem je čelu 17 godina, nije vodila pravilnu evidenciju dece umrle posle rođenja. Predočila je da u ovom institutu od 2002. do 2005. godine 224 roditelja umrle dece podnelo zahtev za izdavanje medicinske dokumentacije, a podatke su tražili i opštinski tužioci u 43, zdravstvena inspekcija u 103 i MUP u 50 slučajeva.

Dr Slobodanka Ilić je pred Anektnim odborom istakla da godišnje prime više od hiljadu dece prevremeno ili na vreme rođenih u veoma teškom zdravstvenom stanju, uz konstataciju da zbog obima posla i hitnosti delovanja, greške u vođenju dokumentacije nisu nemoguće.

Miša Ristović

HRVATSKA, JUTARNJI LIST, TJEDNI PRILOG, MAGAZIN, 22.10.2005.
Kako je majka iz Hrvatske u Beogradu pronašla dokaze da je njezino dijete lažno proglašeno mrtvim
Moja potraga za ukradenom bebom

Jutanji list donosi šokantnu priču Štefice Topić iz Popovače, majke koja je započela potragu za kćeri Danijelom koja je pod vrlo čudnim okolnostima, II dana nakon rođenja, 1985. godine nestala iz Instituta za neonatologiju u Beogradu

S bijelom svijećom u ruci Štefica Topić hodala je prema malom i izoliranom dijelu beogradskog groblja Lešće. Na uzvisini s koje puca pogled na Dunav tiho je prišla ograđenom dijelu koji se naziva "Baby vrt". Sjela je pokraj spomenika s natpisom "Sjećanje na one kojima sudbina nije dala da dobiju svoja imena", mjesto na kojem nije mogla zaustaviti suze. Dotaknula je hladnu zemlju po kojoj su još jučer rasipali pepeo prerano umrle djece i po tko zna koji put šapnula ime svoje Danijele, kćeri za koju su joj još prije 20 godina u tamošnjem rodilištu priopćili: "Bila je premala, nije izdržala". Štefice tada u "bijele kute" nije sumnjala.

ŽKada su joj rekli da će dijete biti pokopano o bolničkom trošku, napustila je rodilište, vratila se kući u predgrađe Zagreba i na ta vrata više nikada nije došla. Danas, dok sjedi na groblju, doznala je da Danijelinu smrt možda nije ni morala oplakivati jer postoji mogućnost da je devojčica živa!

Potvrda o smti koja je uvjet upisa u knjigu umrlih ne postoji. Ni majka ni otac nisu identificirali dijete, a bolnica im, unatoč inzistiranju, nije dala pokopati dijete. Umjesto toga, liječnici su rekli da će Danijela biti pokopana na Lešću o državnom trošku. Štefica danas u rukama ima službenu potvrdu da tijelo njezine djevojčice iz bolnice tamo nikada nije došlo.

U Srbiji i Crnoj Gori tijekom protekle tri godine svoj glas digle su tisuće roditelja koji su doživeli isto. "Mladi ste, ne brinite se, imat ćete još djece", poruke su kojima su ih otpraćali iz rodilišta nakon što bi im poručili da dijete nije preživjelo. Najčešće su umirala djeca majki prvorotkinja, potupo neupućenih u službenu proceduru nakon poroda. A možda nitko od njih ne bi otvarao ovu temu da 1998. godine u Nišu jedna obitelj nije uočila nevjerojatnu sličnost kćeri lokalnih liječnika sa svojim sinom, čija je sestra blizanka, navodno, umla. U lavini koja je tada pokrenuta ubrzo se našao velik broj roditelja koji su počeli sumnjati da njihova djeca nisu preminula u rodilištima, kao što im je rečeno, već da su iz njih ukradena i prodana. Srpske vlasti ove tvrdnje pokušale su objasniti masovnom histerijom, ali iz dana u dan pojavljivao se sve veći broj argumenata koji su isključivali tu mogućnost.

Samo na spomenuto beogradsko groblje, gde su pokopana i krenirana sva djeca umrla u tamošnjim rodilištima, nikada nije dopremljeno oko 400 malih tijela. Matične knjige rođenih i umrlih često se nisu slagale, a na kućne adrese puno godina nakon navodnih smrti počeli su stizati pozivi za vojsku ili upise u škole. Konačne potvrde, DNK analize posmrtnih ostataka, pokazivale su zastrašujuće rezultate. Analizirani parafinski blokovi ne samo da nisu pripadali djeci svojih roditelja, nego bi se čak pod imenom jedne bebe nalazilo tkivo više različitih mrtvorođenih.

Nakon što je saznala za sve ovo, Štefica Topić nije dvojila ni trenutka te je puna nade krenula u potragu. Nada je to koja se nikome ne bi poželjela. Zagrliti svoje dijete prvi put nakon 20 godina ili mu na grobu zapaliti svijeću. Ovo je njezina priča.

Vrata stana na prvom katu željezničkog kolodvora u Popovači polako su se otvorila, a Štefica Topić ispustila je iz ruke napola izgorenu cigaretu. Pogled na supruga koji se tog trena vratio s puta iz Beograda ošinuo ju je poput munje. Nije prozborio ni riječi. Iz džepa je izvadio savinuti komad papira i pružio ga sitnoj supruzi koja je u grču sjedila uz ispijenu šalicu kave. Otvorila je list papira i gotovo izgubila svijest.

"Uvidom u registar sahranjenih ustanovili smo da nema podataka da je vaše dijete pokopano na grobljima kojima upravljamo", zjapile su ćirilicom ispisane riječi potvrde o kojima je Štefica nagađala posljednjih dana. Dvadeset godina života mirne obitelji Topić u jednom je trenu promijenio taj običan komad papira. Osjećaji koji su se nagomilali u Štefici bili su dovoljni da zaključa vrata spavaće sobe i u njoj probdije puna dva dana. Odvrtila je film unatrag, sjetila se rodilišta u Vršcu i neonatologije u Beogradu. Nije mogla ne pomisliti: "Možda sam sve trebala drugačije učiniti?"

Pomisao da njezino dijete nikada nije pokopano pvri ju je put u potpunosti obuzela kada je Štfičin suprug Rajko u novinama naišao na tekst o navodnim krađama beba iz rodilišta diljem Srbije. Zastrašujuća podudarnost vlastitog slučaja s nizom onoga što su opisale mnoge druge majke preplašila je Rajka. Novine je zato odlučio sakriti od supruge. Sakupivši hrabrost, nakon nekoliko dana posjeo je Šteficu za obiteljski stol i drhtavim joj rukama pružio novine.

Potvrde nema!

Tada je u njezinoj obitelji kaos zamijenio uobičajene obiteljske ručkove. Čak su i djeca počela naslućivati da se nešto čudno dogodilo roditeljima. Majka koja kradomice jeca u zaključanoj sobi danima je plašila kćeri i sinove.

U želji da usporedi svoje slutnje s onim što je pročitala u novinskom tekstu, noći je počela provoditi na Internetu iščitavajući slične priče brojnih roditelja diljem Srbije. Ispovijesti tada mladih i neupućenih majki koje su godinama nakon pomirenja s gubitkom djeteta počele otvarati ovu zastrašujuću temu, prikovale su je uz ekran računala. Svaka sljedeća otvorena stranica potvrđivala je da je i ona jedna od njih.

Nakon što su se pribrali, Topići djeci iskazuju nagomilane osjećaje, a 15-godišnja kćer Nataša majci govori kako bi bilo prekrasno da ima stariju sestru. Pročitavši na Internatu priču ove 39-godišnje majke, privatnom porukom obraćaju joj se i reporteri Jutarnjeg. Štefica prihvaća našu ponudu da joj pomognemo u potrazi i zajedno krenemo u Beograd.

Prizor te krhke ženice kako u sivo i hladno jutro stoji ispred željezničke stanice u Popovači i čeka da započne njezino "putovanje života", teško je izbaciti iz misli. Potvrdu Pogrebnog Štefica je tijekom cijelog puta prema Beogradu stiskala kao kakvu kartu koja vodi do njezine davno izgubljene kćeri. Iako bi Danijela danas trebala imati oko 20 godina, ona je za Šteficu još ona ista beba rođena mjesec dana prije termina. Beba koju je kao svoje prvo dijete čekala gotovo u jednakom strahu koji ju je sada tresao.

Cigaretu za cigaretom, nervoza i muka neizvjesnosti pratili su je sve do ulaska u glavni grad bivše države. Štefica je odmah htjela na sve adrese, ako treba i provailiti vrata institucija koje bi joj mogle dati neke odgovore. Umjesto toga, za početak se susrela s predstavnicom tzv. beogradske grupe roditelja, Mirjanom Novokmet. Ta je žena od 2002. godine oko sebe uspjela okupiti velik broj ljudi koji smatraju da su im djeca ukradena iz rodilišta. Od tada su svi pravi profesionalci u borbi protiv glomaznog administrativnog aparata koji krije tajnu o nestaloj djeci. Njihovi savjeti, a i poneki trik koji su predložili Štefici pokazat će se presudnim za potragu u koju se odlučila upustiti. Za njih dvojbe o tome da su im djeca ukradena nema. Opsciju da je dijete zaista umrlo, ali da nije propisano pokopano spremno demantiraju. Niz propusta dokumentaciji, od one bolničke, preko pogrebne, do matičnih knjiga, na koje su naišli itekako im daje pravo da tako misle. Dok su na stol stavljali dokaz za dokazom, izraz na Štefičinu licu sve se zamjetnije mijenjao.

- Što ćete više od potvrde koju je DNK analizom dobio jedan bračni par iz naše grupe. Oni su uspjeli dobiti priliku da naprave tu analizu na osnovu parafinskih otisaka, odnosno uzoraka tijela djeteta koje je trebalo biti njihovo i kao takvo se vodi u registru Zavodu za patologiju. Od osam uzoraka, ni jedan nije odgovarao roditeljima, a još je gore što ni ti uzorci ne potječu od iste osobe iako su svi uredno u dosjeu njihova djeteta na kojem je, navodno, izvršena obdukcija - ispričala je Novokmet. Ne želi vjerovati u zavjeru jer joj to, kaže, nije potrebno. Zna da je rječ o krađi novorođenčadi, poručila je prije odlaska.

Štefica je cijelo vrijeme višesatnog razgovora pozorno slušala. Je li moguće da je Danijela živa, bilo je njezino jedino pitanje. Nakon razgovora povukla se u sebe. Kao da više nije bila s nama. Probudila se u zoru i skočila na noge. Kaže da dugo nije mogla zaspati, a u hotelsko predvorje spustila se prva.
- Bože šta ćemo naći danas? Je li moguće sve to - pitala se prije odlaska u grad.

Matični ured općine Savski venac, kojoj pripada i neonatologija gde je ležala njezina Danijela, bila je prva stepenica koju je morala prijeći.

Nakon dva sata manje-više strpljivog čekanja na izvod iz matične knjige umrlih i potvrdu o smrti djeteta, službenik je obavještava da to nije moguće dobiti u slučaju kada je dijete bezimeno. Naime, Štefica Danijelu nije uspjela upisati pod tim imenom. Nakon kraćeg nagovaranja, službenik ipak pristaje dati nam matičnu knjigu umrlih na uvid, a onda i kopirati je. I već tada se javlja prva sumnja jer, osim što piše da je djevojčica umrla jedanaesti dan nakon rođenja, nedostaje potvrda na osnove koje je ta činjenica mogla biti zavedena u službeni dokument. Zakon kaže da potvrdu o smrti djeteta potpisuje roditelj, a ne lječnik, kao što je u većini sumnjivih slučajeva. Ali čak ni takva potvrda u ovom slučaju ne postoji.

Slom i suze

- Ne znam gdje je potvrda niti kako je moguće da nije tu. Kratko radim ovdje, ako se dogodila pogreška, učinio ju je netko drugi - branio se službenik od sada već bijesne majke te je uputio u bolnicu u kojoj je dijete, navodno, umrlo.

Tamo, pak, Štefica, svjesna da ova istraga neće biti laka, odlučuje krenuti zaobilaznim putem. Umjesto da odmah kaže zašto je došla te da sumnja u smrt svojeg djeteta, pravnici Instituta za neonatologiju govori drugačiju priču.

- Uskoro odlazim na umjetnu oplodnju, pa mi zato treba sva moguća dokumentacija o prvoj trudnoći. Želim izbjeći komplikacije, znate kako je - omekšala je Štefica službenicu i ispisala još jedan zahtjev. A oni u Srbiji nikada nisu jamstvo uspjeha, pa se tu jedan dio novinarske ekipe uključuje s nuđenjem sitnijeg mita. Odgovaraju nam "ne treba" i nakon čekanja i izlistavanja starih povijesti bolesti, Štefica opet ostaje kratkih rukava. Najbitnije potvrde, one o smrti, nigdje nema.

- Ako nema potvrde o smrti, onda dijete nije ni umrlo! - sve je oštrija i uzbuđenija Štefica.

Potvrda o smrti koja je uvjet upisa u knjigu umrlih ne postoji. Roditelji nisu identificirali dijete i bolnica im nije dala da ga pokopaju. Štefica je dobila potvrdu da tijelo iz bolnice na groblje nikada nije došlo

I doista za to ima razloga jer ni ona ni suprug Danijelino tijelo nikada nisu vidjeli. Malena je nakon rođenja u Vršcu prebačena u Beograd. Tamo ju je tata vidio tri puta, uključujući i posljednji dan prije navodne smrti. Tih jedanaest dana života bila je stabilno, a u petak su ih zvali iz bolnice da je sutra mogu odvesti kući. Identifikacija je izostala, to Šteficu i ne muči toliko, ali postavlja si pitanje kako je moguće da je bolnica silno inzistirala da je sama pokopa kad je valjda najnormalnija stvar na svijetu da se najprije pita roditelje žele li oni sami to učiniti. Nervoza zbog spoznaje da ni jedan dokument ili trag na koji je naišla ne govore da je Danijela umrla, Šteficu je već počeo izbezumljivati. Prije izlaska s neonatologije doslovno se slomila.

Ne postoji smrtovnica za Danijelu Topić, niti je ona pokopana na beogradskom groblju. Je li mala Danijela žrtva masovne krađe djece u Srbiji?

- Gdje mi je dijete, ljudi božji - sada je već vrištala na pravnicu, svjesna da je prijevara koja joj se možda dogodila bila i posljedica njezine naivnosti i bezgranične vjere u liječnike. Štefica nije izdržala takve odgovore, ali i živo sjećanje na hodnike bolnice u kojoj joj je prije 20 godina "puklo srce". Kada je izašla s neonatologije, dugo je hodala. Međusobno smo si lagali da tražimo kafić u kojem ćemo popiti kavu i sabrati misli, a u biti smo je puštali da se ispuše. Prolazili smo pokraj desetaka njih bez stajanja. Beogradski bulevari i gomile ljudi za nju kao da nisu postojali. Kamo krenuti? Ovo da sada bilo je i više nego dovoljno da Štefica djevojke koje prolaze pokraj nje gleda drukčijim očima. Mogućnost da je neka od njih Danijela, u njezinim mislima više i nije bila tako nestvarna.

Šok na groblju

Na groblju Lešće, gdje su kremirana sva djeca umrla u Beogradu, nikada nije dopremljeno oko 400 malih tijela

Štefica je na groblju kupila svijeću. Rekla je da bi lakše podnijela činjenicu da je njezino dijete završilo kako su joj rekli. Spoznaja da su je odgojili stranci, da neku drugu ženu naziva "mama" bila joj je nepodnošljiva

- Recite mi što da sada mislim? Stvarno se nisam željela pretjerano nadati i histerizirati, mislila sam da je riječ o nečijoj šlampavosti i pogrešno vođenim knjigama, ali ovo što tu pronalazim je suludo. Što je potvrda u svemu da je dijete zaista umrlo kao što su nam rekli? Ovi ljudi koji tvrde da su im djeca ukradena živa i zdrava zaista ne mogu drugačije razmišljati. Poludet ću, idemo na groblje - izgovorila je u dahu. I nazvala supruga koji je u Popovači iščekivao vijesti. Tko zna što mu je rekla, potvrdila nadu ili razbila snove? Teško je bilo ne vidjeti njezin sve veći optimizam. Bila racionalna ili ne, stvari koje je čula nisu mogli ne razbuktati vjeru da je Danijela još živa. Kada je sjela u taksi i vozaču rekla "Groblje!", iz njegova pogleda gotovo se moglo razabrati da Štefica nije prva majka koju zbog iste potrage vozi na istu adresu.

Upravitelj groblja: Pogreška nije moguća, tijelo nikada nije došlo Mogućnost da nije došlo do administrativne pogreške, upravitelj groblja Lešće gdje je Danijela trebala biti kremirana, jednostavno je objasnio. Naime, na dane kad je ona, navodno, umrla i bila pokopana zabilježeno je da je s neonatologije dovezeno tijelo neke druge bebe, ali je ono prije kremiranja registrirano i identitet je jasan. Tek ćemo poslije u istrazi saznati da je Bogdan Šarengača na isti, vrlo korektan način izlazio u susret i nizu drugih roditelja koji pokušavaju utvrditi sudbinu svoje djece. Svima je otvarao službene registre. U to vrijeme bio je generalni direktor svih beogradskih groblja. Smijenjen je s tog položaja i degradiran na mjesto upravitelja Lešća. Ni to ga nije obeshrabrilo pa je nedavno sve što zna ispričao i pred spomenutim skupštinskim odborom koji nastoji utvrditi istinu o nestanku beba. Od tada se upravo o Šarengači priča kao o ključnom svjedoku u sudskim procesima do kojih će uskoro siguno doći.

Kada je izašla ispred ulaza u Lešće, groblje koje su i taj dan šibali vjetrovi s Dunava, Štefica se izdvojila iz skupine, prišla štandu i kupila bijelu svijeću. Taj njezin potez kao da je govorio da bi ova majka možda čak lakše podnijela činjenicu da je njezino dijete završilo onako kako su joj i rekli. Spoznaja da su je odgojili stranci, da neku drugu ženu naziva mamom, za nju bi bila nepodnošljiva. Zato je Štefica po alejama groblja hodala gotovo kao da lebdi iznad zemlje. Kretala se kao da ne želi uznemiravati one koji su tamo pronašli svoj mir. Možda je i Danijela među njima. No, to što bi za Šteficu bio kraj potrage, na Lešću nije našla.

"Baby vrt"

To groblje u jednom svom dijelu ima dio namijenjen za pokopanje novorođenčadi i svih beba koje se rode u tom gradu, pa i onih s neonatologije. Riječi koje joj je ubrzo nakon dolaska uputio ravnatelj Lešća Bogdan Šarengača prikovale su je za stolac.

- Ovo što me vi pitate, već me pitalo nekoliko stotina drugih roditelja prije vas. Na žalost, reći ću vam isto što i njima. Vaše dijete nikada nije dovezeno na ovo groblje, niti bilo koje drugo u Beogradu - naveo je Šarengača i svoju tvrdnju potkrijepio uredno vođenom dokumentacijom, u kojoj Štefičine kćeri jednostavno nema. Prema njegovim riječima, nije se mogla dogoditi ni zabuna da je, primjerice, to malo tijelo dovezeno, kremirano ili pokopano, a da to nije evidentirano.

- Recite mi nešto, dajte mi neku nadu - izgovarala je Štefica prema direktoru, no njegova odgovora nije bilo. Ili, barem ne onih koji bi riješili njezinu potragu.

- Za to ne postoji nikakva šansa jer svako tijelo koje se kod nas doveze uz sebe mora imati urednu popratnu dokumentaciju. Mi nikada ne bismo kremirali, što se radi kod beba, nečije tijelo a da prethodno ne znamo o kome je riječ. Vaše dijete, gospođo, ovdje, jednostavno, nikad nije dovezeno. Ne mogu govoriti o tome je li umrlo ili ne, ali za njegovu smrt i dostojan pokop ne postoji ni jedna potvrda - bio je jasan Šarengača.

Nakon što je Šteficu ispratio iz svog ureda, uputio ju je da, bez obzira na informacije koje joj je dao, ipak posjeti dio groblja koje naziva "Baby vrt". Na uzvisini, pomalo odmaknut od ostalih grobova, tamo je postavljen mali spomenik koji podsjeća da se tamo gotovo svakodnevno rasipa pepeo onih najmlađih. Iako njezina potraga nije završila na tom mjestu, Štefica je zapalila svijeću koju je cijelo vrijeme dotad držala u rukama. Utonula je u misli. Suze su joj ponovo potekle, a u očima joj se sada vidjela nada. Brzo se dignula i krenula dalje jer odgovor koji je tražila nije bio na tom mjestu. Klonuti je bilo najlakše, ali njoj to nije padalo na pamet.

Ponovo posjetiti neonatologiju bio je jedini izbor. Treći dan potrage, tako ju je vratio na mjesto gdje je i počela.

- Gdje je potvrda o smrti djeteta? To želim saznati, to je trag - ponavljala je na putu prema bolnici. Na šalteru ona ista pravnica, a umjesto odgovora, još jedno slanje na tuđa vrata. Ovaj put Šteficu je poslala u Zavod za patologiju gdje je, koako je mislila, obducirano tijelo male Danijele. Možda je mislila da je se olako riješila. No, nakon što su Štefici u Zavodu odbrusili "Ma mante nas se", treći povratak na neonatologiju nije uopće bio upitan. A tamo im je doslovno pao mrak na oči jer je pred njima ponovo stajala Štefica.

- Gledajte gospođo, bez potvde o smrti ja odavde ne odlazim. Pa vi birajte - odbrusila je.
Tek je tada ona ista pravnica uspjela sastaviti prvi suvisan odgovor.

- Probajte u Zavodu za majku i dijete, obdukcija je možda napravljena tamo - kao da se dosjetila. Čudno je bilo i to jer ipak je riječ o institutu čiji se čelni ljudi nisu odazvali na saslušavanje skupštinskog odbora koji istražuje "baby aferu". Naprave li to još jednom, na dolazak pred istražitelje bit će vjerojatno prisiljeni subpoenom.

Lažiranje uzoraka

Miša - novinar koji je roditeljima ulio nadu O aferi krađa beba, koje su u Srbiji niz godina, navodno, nestajale iz brojnih rodilišta, vjerno je u brojnim feljtonima pod naslovom "Oteti iz kolevke" pisao dopisnik Večernjih novosti iz Niša Miša Ristović. Tekst kojim je otvorio aferu bio je onaj o obitelji Brđović iz Vrnjačke Banje, koja je jednu liječničku obitelj iz Niša javno optužila da im je iz rodilišta ukrala dijete. Brđovići su tada skupili dovoljno hrabrosti i protiv sumnjive obitelji podigli kaznenu prijavu, no cijela je afera završena rješenjem okružnog tužiteljstva kojom je kaznena prijava Brđovića odbačena kao neosnovana. Istovremeno, prozvani bračni par iz Niša tužio je Brđoviće. Sud nikada nije dopustio pribavljanje jedinog dokaza njihovih tvrdnji, DNK analizu. No, lavina sumnji zakotrljala se u rekordnom roku. - Počele su zvati stotine roditelja koji su priznali da su pri porođaju doživjeli isto i koji su se ohrabrili istupom para Brđović. Većina roditelja imala je i šokantnu dokumentaciju na temelju koje su zaista i mogli vjerovati da su im djeca živa - prisjetio se Ristović. Iako su uznemirene obitelji u gotovo svim bitnijim institucijama nailazile na zatvorena vrata, njihovo mahanje frapantnom dokumentacijom i svakodnevno pojavljivanje šokantnih životnih ispovijesti u Večernjim novostima u srpnju ove godine napokon su rezultirali osnivanjem anketnog odbora srbijanske skupštine za otkrivanje istine o nestaloj djeci, na čije je saslušanje ubrzo pozvan i Ristović. Pred članovima odbora Ristović je iznio sva svoja saznanja o aferi, mešu kojima je prepričao i šokantan razgovor što ga je vodio s jednim liječnikom. Od njega je Ristović saznao da je afera s nestalom djecom samo mali dio puno veće priče, a tom je prigodom bio i upozoren da mu je najbolje ne "otići predaleko". Zbog rada na aferi o djeci nestaloj iz rodilišta, Ristovića je lani Novinarsko društvo nagradilo za hrabrost.

Još jedna vožnja u drugi dio gradamajci koja grozničavo traga dala je vremena da, možda i prvi put, sabere misli. Iako, uz niz problema, na zatvorena vrata i prave probleme u Beogradu još, kaže, nije naišla. Kasnije ćemo shvatiti da hrvatska putovnica koju je Štefica pokazivala gdje god je došla ili možda mito koji je dio novinarske ekipe nudio češće nego stanku za kavu nisu bili razlozi relativno dobrog odnosa prema nama. Uplašili su se istrage, objasnila nam je predsjednica skupštinskog odbora Živodarka Dacin i pogodila. Na Štefičinu žalost, gospođa Dacin iznijela je i niz drugih činjenica i podataka koji priču o nestanku djece nedvojbeno svrstava u crne kronike. Upravo jedna od tih stvari, a odnosi se na lažiranje uzoraka tijela mrtvog djeteta koji služe za DNK analizu, stavit će pod znak pitanja i vjerodostojnost svega što ćemo uskoro čuti na Institutu. Ponovo čekanje, šetnja po uredima i ordinacijama. Činilo se da sve to Štefica više i ne podnosi dobro kao na početku. A kako i bi. Odjel za patologiju mjesto je koje ne bi trebali posjećivati ljudi tanjih živaca. Tamo tražiti dijete, još je teže. A kada još prva osoba na koju se nabasa, kao što je bio Štefičin slučaj, bude tehničar krvavih očiju ponosan na svojih "osam tisuća zahvata", sve zajedno ostavlja neopisivo mučan dojam. No, u Institutu su u svojim knjigama pronašli podatak da su njihovi kolege obdukciju napravili i na maloj Danijeli. Barem tako piše u knjizi.

- Evo, tu je, 1985. godina, bezimeno dijete Topić. Da, tu je! - rekli su patolozi i potvrdili da je dijete umrlo od bolesti koje samo nekoliko sati prije vremena navedenog kao vrijeme smrti nitko nije spominjao.
- A gdje šaljete tijela djece nakon obdukcije - pitala je Štefica.
- Pa na groblje, na Lešće - potvrdio je patolog Slaviša Đuričić.
- Što je u slučajevima kada ono tamo ne dođe - bila je uporna.
- Onda u tom slučaju nešto smrdi. No, to nije moguće, pa sve se da provjeriti u papirima - snašao se Đuričić i ostao zaprepašćen dokumentom koji se taj čas našao na stolu ispred njega.
- Znači li to da i u ovom slučaju nešto smrdi? Pogledajte ovo jer je to potvrda s Lešća da moje dijete tamo nikada nije dopremljeno - izgovorila je u dahu. Svi su zašutjeli. Nakon što su se pribrali, Đuričić je pokušao pronaći rješenje. Ako, za razliku od niza prethodno izgubljenih kalupa s otiscima za DNK analizu, pronađu onaj koji Štefica traži, Institut će joj ga rado dati.

- Naravno da to želim, kada je to moguće - pitala je Štefica i nakon kraćeg uvjeravanja uspjela dogovoriti ono klasično "u najkraćem roku".

Posljednja nada

Izlazak iz Instituta i još jedan poziv kući u Popovaču. Štefica suprugu ponovo nije imala ništa dobro reći. Umjesto odgovora, ponovo čekanje.

Je li možda blizu rješenja zagonetke šta se dogodilo s Danijelom? Na to pitanje odgovor će morati pričekati još neko vrijeme, no i ovo što je uspjela nije mala stvar. Kada se napokon malo opustila, Štefica je još jednom krenula pregledavati sve prikupljene dokumente. Prema jednom, Danijela je evidentirana kao mrtva, iako nije jasno na osnovu čega je napisan. Prema drugom se, pak, naglo razboljela i umrla, a već je onaj sljedeći pokazivao da nikada nije pokopana. Ovaj posljednji o izvršenoj obdukciji, ako se uzorci za analizu u konačnici pronađu, možda bude i ključan. No, kako nakon svega vjerovati da su uzorci uzeti od Štefičina djeteta. Predsjednica odbora Dacin kaže da bi to bilo čudo jer su svi do sad bili izgubljeni, poplavljeni ili uništeni formalinom. Oni koji su preživjeli sva ta manje ili više objašnjiva čuda, u konačnici su ispali tuđi.

Štefica i danas u Beogradu još čeka da iz prašnjavih podruma jednog instituta netko izvuče karton djeteta Topić. Nada se da će 20 godina nakon što je rodila napokon saznati što se dogodilo s njezinom danijelom.

Skupštinski odbor za istragu: Brojni su dokazi da se dogodilo nešto strašno Predsjednica Anketnog odbora Skupštine Srbije za utvrđivanje istine o novorođenoj djeci nestaloj iz rodilišta Živodarka Dacin osoba je od koje se više nego od ostalih očekuje da bude hladna i racionalna u cijeloj priči o nestaloj djeci. Da ona takva i jest potvrđuje podatak da je broj od tri tisuće mališana za koje su roditelji smatrali da su ukradeni uspjela spustiti na 500-tinjak. I baš zato njezine riječi treba shvatiti vrlo ozbiljno. - Nikada od mene nećete čuti nešto poput "ukradeno je toliko i toliko beba", ali sve ono što sam doznala i prikupila u istrazi zaista govori da se dogodilo nešto strašno. Posjedujem pisane tragove slučajeva da, na primjer, dijete umre, a u papirima stoji da je dva dana nakon toga uredno cijepljeno. Jedni roditelji su pronašli dokument, izdan dva mjeseca nakon prijavljene smrti djeteta, u kojem stoji da je dječak zdrav i da ga se otpušta kući - ispričala je Živodarka Dacin. U njezinim rukama "teško" je izgledao i niz dokumenata iz kojih proizlazi da je od 100 slučajeva nestanka djece iz bolnice u Nišu u njih čak 99 novorođenče zavedeno pod djevojačkim prezimenom majke. Sve te žene bile su udane. - Netko će za sve ovo na kraju ipak odgovarati, to je jedino što obećajem - poručila je Živodarka Dacin.

Dora Koretić i Krešimir Raguž

DANAS, 20.10.2005. / izvor

Matičari negiraju da ima propusta u matičnim knjigama

BEOGRAD (Beta) - Anketni odbor za utvrđivanje istine o bebama, za koje roditelji tvrde da su nestala iz porodilišta, saslušao je juče predstavnike matičnih službi Niša i Savskog venca (Beograd), i predstavnike beogradskog zavoda za statistiku i Sekretarijata za upravu. Matičari su priznali da je bilo "tehničkih grešaka" najčešće u imenima ili brojevima pod kojim su neka deca zavedena u dokumentaciju, ali su odbacili mogućnost da je u njihovim službama bilo suštinskih propusta, koji bi mogli da navedu na sumnju o zloupotrebi podataka.

Načelnica matične službe opštine Savski venac Gordana Milanović objasnila je članovima Anketnog odbora način vođenja, izdavanja i čuvanja dokumentacije, navodeći da je toj opštini prijavljeno 447 slučajeva roditelja koji sumnjaju da su im deca umrla, već da su oteta. "Za prvih 100 slučajeva, lično sam pregledala svu našu dokumentaciju, i prijave rođenja i potvrde o smrti i osim nekih administativnih grešaka, nisam mogla da nađem nijedan sumnjiv podatak", rekla je Milanović.

Predsednica Anketnog odbora Živodarka Dacin rekla je, međutim, da taj odbor ima podataka da je bilo ozbiljnih propusta u vođenju dokumentacije, što opravdava sumnje roditelja koji su prijavili slučajeve.

B 92, 19.10.2005. / izvor
Skupštinski odbor o nestalim bebama

Anketni odbor za utvrdivanje istine o bebama, za koje roditelji tvrde da su nestala iz porodilišta nastavio je sa radom

BEOGRAD - Danas su odbor Skupštine Srbije saslušao predstavnike matičnih službi beogradske opštine Savski venac i Niša, kao i predstavnike Gradskog zavoda za statistiku i Sekretarijata za upravu. Oni su odbacili mogućnost da je bilo propusta suštinske prirode, koje bi mogle da navedu na sumnju o zloupotrebi podataka, ali da je bilo "tehničkih grešaka".

"Za prvih 100 slučajeva, lično sam pregledala svu našu dokumentaciju, i prijave rođenja i potvrde o smrti i osim nekih administativnih grešaka, nisam mogla da nađem nijedan sumnjiv podatak. Ako takvih tragova ima, oni se sigurno ne mogu naći u matičnoj službi", rekla je načelnica matične službe opštine Savski venac Gordana Milanović.

Predsednica Anketnog odbora Živodarka Dacin rekla je, međutim, da taj odbor ima podataka da je bilo ozbiljnih propusta u vođenju dokumentacije, što opravdava sumnje roditelja koji su prijavili slučajeve. Dacinova je medijima ranije kazala da u Srbiji najverovatnije ima oko 3.000 slučajeva u kojima postoji sumnja da je bilo krađe novorođencadi iz porodilišta i da su neki od tih slučajeva stari i po tri decenije. Tom odboru do sada se obratilo oko 100 porodica.