Krađa beba u Srbiji - kradjabeba.org - Vesti iz maja 2005. godine
POČETNA STRANA


KONTAKT

POSTOJEĆI KOMENTARI

Vaš komentar

VESTI:

2023
2022
2021
2020
2019
2018
2017
2016
2015
2014
2013
2012
2011
2010
2009
2008
2007
2006
2005
2004
2003
2002

ZATAŠKANO:

2001
1998
1996
1972 Izvoz beba



LITERATURA

STATISTIKA

AKTI


Vesti / Maj 2005



BLIC ŽENA, 23.5.2005. / izvor
U srcu žene
Srušeni porodični snovi

Ružica Tasić i njen suprug već 30 godina uporno tragaju za svojom ćerkom, jer ne žele da poveruju da je umrla u porodilištu, kako im je pod sumnjivim okolnostima saopšteno. Veruju da će ih spojiti viša sila koja je uvek na strani poštenih

Ružica Tasić sa suprugom: - Dobili smo još dvoje dece, koja su nam donela jedinu utehu Kada bi neko od nas običnih smrtnika znao formulu za sreću, verovatno bi bio najbogatiji čovek na svetu, jer svi želimo upravo to - da budemo srećni. Postoji mnogo povoda za taj topao i neopisiv osećaj miline koji se naziva srećom, ali se u ovome, kao i u mnogo čemu drugom, podosta razlikujemo. Vile, kamioni, avioni, za jedne su odlična definicija blagostanja, dok drugi veruju, ai zaista osećaju, da je za sreću potrebno nšto sasvim drugo. Najmudriji kažu da je za sreću prvo potrebno zdravlje, pa tek onda sve ostalo. Ružica Tasić je žena koja je, kako ona sama kaže, u najgorem maniru osujećena u vlastitoj sreći, jer je pre više od trideset godina njena tek rođena beba njoj postala nedostupna.

Splet nesrećnih okolnosti?!?

Kako tvrdi, neko se ružno poigrao njenom sudbinom ukravši njeno prvo dete, za koje su je ubeđivali samo deset dana nakon porođaja da je umrlo. Verovala je da je smrt njene prvorođene ćerke splet nesrećnih okolnosti sve do trenutka dok nije i sama uvidela da su ovakve zloupotrebe ružna realnost u našoj zemlji. Uzela je stvari u svoje ruke. Odlučila je da proveri šta se zapravo desilo tog jutra 18. februara 1971. godine u Nišu.

- Bila sam presrećna kada sam se porodila - priseća se Ružica og perida svog života. - Bila sam mlada, a suprug i ja ulagali smo puno nade u porodicu. Nikada neću zaboraviti našu sreću kada smo ugledali našu prvu ćerku. Dogovorili smo se i da će se zvati Marija. Međutim, nismo dugo poživeli u našim najsrećnijim danima, jer su nam je vrlo brzo oteli.

Kako dalje vidno uzrujana Ružica govori za "Blic Ženu", stvari su se dešavale preko noći. Smatra da su ona i njen suprug bili nasamareni u svojoj frenetičnoj sreći, zbog koje su i bili neobazrivi, jer tada nisu ni razmišljali o ružnim stvarima koje bi mogle da im se dese.

Vest o tragičnoj sudbini bebe

- Vrlo brzo su mi predložili da prebacim dete kod nedonoščića. Naravno, pristala sam na to, jer sam bila uverena da rade u korist deteta. Prva dva dana dojila sam je, nakon čega je doktorka tražila da se izmuzem i da je hranim na cuclu, što su objasnili time da je mala i da nema dovoljno snage da vuče mleko iz grudi. Svakog dana sam merila koliko jede, i bila sam neizmerno srećna što sam primećivala da su se obroci povećavali. Sećam se da sam se pripremala da zatražim da nas otpuste iz bolnice, jer nije bilo nikakvih zdravstvenih komplikacija, kad mi je doktorka naprasno, deset dana po rođenju, saopštila vest da je Marija tobože dobila jaku upalu pluća i da je više ne mogu dobiti na podoj.

Dokumenta potkrepljuju sumnju

Ružica iz mlađih dan, kada je još verovala u životnu idilu I danas, posle toliko godina i prisećanja na nemili događaj, Ružici drhti usna dok nam priča o svojoj sudbini. Seća se da je zanemela kada joj je doktorka rekla da se spremi na najgore.

- Već ujutru je došao lekar koji je radio na sterilitetu i saopštio mi strašnu vest o tome kako je presudila srčana mana. Insistirali su da što pre odem iz bolnice i da ostavim dete na obdukciji. Ništa u tom trenutku nisam posumnjala, ni u to što su me pustili kući pre vizite i bez otpusne liste.

Kako dalje nastavlja Ružica, dani koji su došli iza toga bili su pravi pakao.
- Kako sam ih preživela, to sam Bog zna. Godine su se nizale i donele su mi i srećne trenutke, ali nikada se više nisam radovala od srca. Nisam smela. Dobila sam još dvoje dece, koja su nam jedina uteha.

Suvišno je objašnjavati kroz šta prolaze svi oni koji veruju da su im deca oteta praktično s majčinih grudi, jer je taj bol, kako potvrđuje i Ružica, neopisiv, a ta rana zasigurno neizlečiva.

Istragu su prekinuli i postupak nije pokrenut s obrazloženjem da je slučaj zastareo. Zanima me šta misle ljudi koji donose zakone o zastarevanju, zar je stvarno moguće da postoji neko ko smatra da pravo majke i oca da pronađu svoje dete može da zastari

Zbog sumnjivih okolnosti u kojima se to desilo, naša sagovornica od samog početka nije verovala u ono što su im saopštili, pa je počela da traga za dokazima koji bi potvrdili njenu sumnju.
- Do svih dokumenata do kojih sam došla zvaničnim putem, preko zvaničnih organa, pisalo je da je dete na obdukciji bilo nekoliko centimetara kraće nego što je bilo moje, zatim da kroz kapelu nije prošlo dete pod mojim imenom do dana današnjeg. Takođe, kopiju prijave rođenja deteta dobila sam posle tri godine nakon obraćanja Matičnoj službi, a koju je dužan po zakonu da podnese opštini jedan od roditelja u roku od mesec dana posle rođenja deteta. Bila sam u šoku, jer je u prijavi stajalo da sam je ja podnela, što, naravno, nije tačno, već dokazuje da je neko falsifikovao moj potpis. Takođe je pisalo da nisam dala ime ni prezime detetu, odnosno oni su želeli da predstave kako sam ga prijavila kao napušteno dete. Ceo taj dokument je bio popunjen neistinama i udešen onako kako je njima odgovaralo, a u rubrici u kojoj treba da stoje ime, prezime i pol deteta stajalo je: žensko, živo, prvorođeno. Dalje, u rubrici gde je trebalo da stoji mesto rođenja, ulica i broj nije bilo upisano ništa, a ovakav potez je simptomatičan kod svih roditelja koji veruju da su im deca ukradena, jer na taj način roditelji vrlo teško mogu da pronađu svoju decu, što je njima i cilj.

Rešeni da istraju u potrazi za ćerkom

Posle ovakvih otkrića Ružica i njena porodica bili su van sebe. Već po donošenju odluke da bi trebalo da ispitaju ceo događaj dolazili su do stravičnih podataka. Bol i tuga su ih bezbroj puta slamali do granice izdržljivosti, ali ni Ružica ni njen suprug nisu se predavali. I danas kada je naizgled gotovo nemoguća njihova želja da pronađu svoju ćerku, oni se silno bore. Veruju da će ih spojiti viša sila koja je uvek na strani poštenih. Naša sagovornica je pokušala da sopstvenu tragediju reši pravnim putem predavši 2003. godine Opštinskom javnom tužilaštvu u Nišu tužbu protiv NN lica, GAK-a Niš i matične službe SO Niš, zbog krivičnog dela oduzimanja maloletnog lica iz člana 116. KZ RS i krivičnog dela promene porodičnog stanja iz člana 117. KZ RS. Nažalost, istraga je prekinuta i postupak nije pokrenut s obrazloženjem da je slučaj zastareo.

Drage čitateljke,
Katarina StefanovićUkoliko i vi želite da javno progovorite o svom životu ili problemu iz kojeg ste uspele da se izvučete kao pobednik, javite se i podelite svoje iskustvo s nama. Nemojte zaboraviti da bi vaše iskustvo moglo pomoći mnogima koji misle da su im sve lađe potonule. Svojom iskrenom pičom pomoći ćete našim čitateljkama da sagledaju stvari iz drugog, lepšeg ugla. Podelite sa nama vaše najteže trenutke i svojim primerom dokažite da samo najuporniji i najjači zaista uvek pobeđuju.

Vaša Katarina
Pošaljite nam svoje priče na adresu
Blic Žena (U srcu žene), Masarikova 5/9
na e-mail: katarina.stefanovic@blic.co.yu
a možete nas kontaktirati na telefon:
011/3061-368
- Zanima me šta misle ljudi koji donose zakone o zastarevanju, zar je stvarno moguće da postoji neko ko smatra da može da zastari pravo majke i oca da pronađu svoje dete? Zar misle da ikada može da zastari majčina ljubav prema detetu? Tek sam nedavno dobila nepobitna dokumenta koja dokazuju da sam prevarena, kako je moguće da to niko neće da uvidi? - pita se Ružica.

Međutim, iako se na gotovo svakom koraku sapliću o bezbroj prepreka, naša sagovornica i njen suprug ne gube nadu, već veruju da ih njihova devojčica čeka, a da oni neće zakasniti. Kako kažu, uzdaju se u Boga i u svoju veru, a kako izgledaju rešeni da istrajuu svojoj želji, ne sumnjamo da će se vrlo brzo sve troje držati u zagrljaju.

Katarina Stefanović

< nazad



NEDELJNI TELEGRAF, 11.05.2005. / izvor
Šokantna ispovest majke

Milijana Čumić iz Beograda za NT otkriva kroz šta je prolazila od trenutka kad su joj saopštili da joj je kćerka mrtvorođena i zašto je danas dobila sudsku zabranu da roditeljstvo ozvaniči:

Posle 24 godine našla sam ukradenu bebu

Republički tužilac zabranio DNK analizu
Slučaj nazvao - "Eventualno zastarelim"
Govorili su da je devojčica mrtvorođena - videla sam da mrda ruku
Inspekcija utvrdila da tog dana - nijedna beba nije umrla
Sa Anom sam ostvarila - blizak kontakt

Beograđanka Milijana Čumić uspela je da dovede do kraja ono što nije pošlo za rukom stotinama roditelja u Srbiji koji sumnjaju da su im bebe ukradene ili zamenjene po porođaju. Kako otkriva za NT, pronašla je svoju kćerku za koju joj je, pre 27 godina, rečeno da je mrtvorođena.

A onda je prošla kroz glomaznu administrativnu mrežu matičnih službi, tužilaštava i sudova, i gotovo pravosudno dokazala da njena kćerka od rođenja živi kod drugih roditelja. Međutim, na samom kraju puta naletela je, kaže, na nepremostivu prepreku - republičkog javnog tužioca Slobodana Jankovića.

On je svojim uputstvom zabranio da se zvanično dobije i krunski dokaz - DNK analiza, koja bi dokazala čije je zapravo dete. Uputili smo i zvaničnu molbu tužiocu Jankoviću da za NT prokomentariše ovaj slučaj i svoju odluku, ali do zaključenja ovog broja nismo dobili odgovor.

U šokantnoj ispovesti, Milijana, čiji slučaj se u beogradskoj palati pravde smatra, kako nam je nezvanično rečeno, "najjačim i najargumentovanijim u čitavoj aferi nestalih beba", otkriva detalje svoje potresne borbe sa institucijama i bolnu istinu - da ni posle svega ne može da bude uz svoju kćer.

Afera nestalih ili zamenjenih beba iz srpskih porodilišta traje već tri godine, ali nijedan slučaj za sada nije dobio sudski epilog. Krađe ili mahinacije novorođenčadima u našem krivičnom zakoniku čak ni ne postoje kao predviđeno krivično delo. Međutim, utvrđivanje identiteta je ključ po kojem bi se rešile nedoumice i patnje desetina roditeljskih parova koji godinama pokušavaju da pronađu svoju davno izgubljenu decu.

Slučaj Milijane Čumić, radnika SO Zvezdara, smatra se presedanom u dosadašnjoj srpskoj pravosudnoj praksi, jer, kako je za NT potvrđeno u Trećem opštinskom sudu, "Milijana je sve završila sama, sakupila dokaze, obimnu dokumentaciju, i pronašla dete". Kao corpus delicti nedostaje još samo DNK analiza.

Bolničko zamešateljstvo

Milijana se porodila 12. decembra 1978, u Gradskoj bolnici u Beogradu. Kako joj je tada saopšteno, rodila je mrtvu bebu. Međutim, posle 24 godine sumnji, 2002. je ipak, kako tvrdi, u selu kod Obrenovca pronašla svoje dete. Upoznala se s lepom studentkinjom koja je posle nekog vremena saznala kakve sumnje muče "tetka Milijanu", ali i s njenim "roditeljima"...

U mislima je više od 1.000 puta ponovo preživela svoj prvi porođaj:
- Babica, koja je sve vreme porođaja bila samo uz mene, rekla mi je: "Majko, rodili ste devojčicu, ali ovo dete je mrtvorođeno". Međutim, videla sam da beba mrda levom rukom. Pobunila sam se, iako u šoku, a ona mi je odgovorila: "'Ajde ćuti! Znaš ti sve bolje od mene". Bila sam zaprepašćena i besna. Prisećajući se, navodi i da je s njom u sobi bila izvesna Naila. Žena za koju sumnja da je odgajila njenu kćerku, Ružica, ležala je u drugoj sobi, a tog dana u Gradskoj bolnici porodile su se samo njih tri. Rodile su dve devojčice i jednu defektnu, bespolnu bebu, koja je, u stvari, kako se kasnije ispostavilo, proglašena mrtvorođenom.

Ipak, Milijana je tad prihvatila strašnu istinu - da beba nije preživela porođaj. Uskoro sledi novi veliki šok. Istog dana, u drugoj smeni, medicinska sestra donela joj bebu na podoj.

- Rekla mi je: "Majko, šta cekate? Spremite se da podojite dete." Zgranuto sam joj odgovorila da mi je rečeno da je moja beba mrtva i da mi ne staje na muku. Zaridala sam. Sestri ništa nije bilo jasno. Samo je nešto viknula i izletela iz sobe. Nisam ni znala da mi je tada zaista donela moje dete.

Sutradan se u sobi u porodilištu ponovo dogodio incident. Naila, koja je delila sobu s Milijanom, dobila je dete na podoj, ali ubrzo je u sobu uletela Ružica i pokušala da joj otme bebu.

- Vikala je: "To je moje dete!" Nekako su je savladali i izveli napolje. Kasnije sam shvatila da je to žena koja gaji moju kćerku. Suština čitavog meteža u bolnici, kako se ispostavilo posle nekoliko godina istraživanja, jeste da je, u stvari, Naila rodila defektno dete. Imala je tada 40 godina, a 1978. još nije bilo toliko modernih metoda za porođaj u toj dobi. Dakle, babice su za njeno dete tvrdile da je moje. Za Ružičino su, pak, tvrdili da je Nailino, a Ružici je pripalo moje - otkriva Milijana šokantnu istinu, za koju kaže da ima uporište i u zaključcima nadležnog tužilaštva.

Kako se ispostavilo, sve tri žene porodile su se u razmaku od tri sata. Uporna Milijana uspela je da i pred sudom dokaže u koje vreme su obavljeni porođaji:

- Sve te godine, do 2002, potajno sam sumnjala da ipak nisam rodila mrtvorođenče. Kad se 2002. podigla velika medijska buka oko nestalih beba, konačno sam smogla snage da i sama krenem u istraživanje. Moja dva sina, rođena u međuvremenu, tražila su od mene da pokušam da nađem njihovu sestru, ili saznam pravu istinu o njoj. Prošle godine, jedna od sudija Okružnog suda mi je priznala: "Mnoge majke previše gledaju španske serije i umišljaju da su im bebe ukradene, ali ne i Vi. Vaš slučaj je najjači i najargumentovaniji od svih". To mi je dalo snage da nastavim borbu.

Posao za policiju

Anin otac opsovao reportere NT

Reporteri NT pokušali su da stupe u kontakt sa Anom M., koja ima 27 godina. Međutim, na njen mobilni telefon javio se njen otac. Pošto smo objasnili ko smo i da bismo hteli da porazgovaramo sa Anom, gospodin je nekoliko puta sočno opsovao i spustio slušalicu.

Milijana je nekoliko meseci posle porođaja - početkom 1979. - pokušala da pronađe mesto gde je njeno dete sahranjeno. Uprkos odbijanju nadležnih da joj pomognu, posle 27 godina, saznaje dobro čuvanu tajnu:

- Prevrnula sam sva groblja u gradu i saznala da nijedno dete rođeno tog dana nije sahranjeno, čak ni to defektno. Najpre sam pronašla Nailu, u jednom prigradskom beogradskom naselju. Prvo je bila ljubazna, ali posle nekoliko susreta, kad je shvatila šta zaista hoću, odbila je da mi pomogne. Pretila je. Sumnjala sam da zna istinu. Iako je kasnije redovno pozivana na sud, nijednom se nije pojavila.

Milijana je, kao službenik opštine Zvezdara, uz nesebičnu pomoć kolega, ali i odbornika, pretražila podatke o rođenima u matičnoj službi. Tu ju je tek čekalo iznenađenje:

- Imala sam šta da vidim - moje dete je zavedeno pod četiri broja u registru. Otkrila sam da prikrivanje potiče iz bolnice. Nije postojala ni prijava, ni zvanični zapisnik o smrti novorođenčeta. U bolnici dalje saznajem da je moje dete, ipak, po rođenju dobilo broj, što znači da je bilo živo. S doktorom Slobodanom Ivankovićem, koji je bio dežuran kad sam se porađala, razgovarala sam nekoliko sati. Bio je veoma korektan, objasnio mi da, ukoliko je moje dete stvarno mrtvo, mora da postoji potvrda o smrti u tri primerka, da se obavezno radi obdukcija i da i sam sumnja u sve, jer nije postojao zapisnik o obavljenoj obdukciji. Posle silnih peripetija, uspevam da angažujem inspekciju, iz čijeg izveštaja otkrivam da takvi dokumenti zaista nigde ne postoje.

Doktor Ivanković je objasnio i da jedino lekar može da saopšti majci da je rodila mrtvu bebu. Ukoliko je to uradila medicinska sestra, reč je o zloupotrebi, rekao je tada.

- Meni je samo babica Mileva Đorđević to saopštila. Simptomatično je i da se Naila preziva Popović, a da je jedan od doktora koji je potpisivao neku naknadnu dokumentaciju imao isto prezime. Ali sve je to posao za sud i policiju, a ne za mene.

Potresan susret

Tužilac Trećeg opštinskog suda u Beogradu Slobodan Nešović, kako tvrdi Milijana, sve vreme je bio izuzetno korektan prema njoj. Kad su zajedno sakupili svu dokumentaciju i otkrili da bi jedna od dve devojčice rođene tog 12. decembra 1978. zaista mogla da bude njena kćerka, od republičkog javnog tužioca stiglo je uputstvo kojim zabranjuje da sud naloži DNK analizu, čime bi se utvrdilo koja je devojčica zaista njena.

- Obrazloženje je bilo da je slučaj "eventualno zastareo", kako je zvanično rečeno, po članu Zakona 116 i 117. Međutim, ja nisam ni tražila da se slučaj vodi po tim članovima, već radi utvrđivanja identiteta. Osnovno pravno načelo jeste da takvi slučajevi nikad ne zastarevaju. Ipak, tužilaštvo se oglušilo o sve moje molbe. Od novembra 2004. pokušavam da pravno pojasnim ovu "nedoumicu".

Krajem aprila napisala sam i dopunu krivične prijave, u kojoj insistiram da se uradi DNK analiza. Pošto je očigledno da me tužilaštvo ignoriše, obratila sam se Narodnoj kancelariji predsednika Srbije da mi pomogne. Ako je prvi zločin počinjen kad mi je ukradena beba, ovo je drugi.

Ukoliko DNK analiza dokaže da je Ana M., za koju naša sagovornica veruje da je "ukradena beba", zaista njeno dete, ona će joj, kaže, prepustiti da sama odluči da li će je priznati za majku:

- Ima 27 godina i ja ću se složiti sa svakom njenom odlukom! Susret između Milijane i Ane, u selu kod Obrenovca, bio je dramatičan:

- Sačekala me je na kapiji, ne znajući ko sam. Srce mi se steglo. Bila sam to ista ja sa 24 godine. Predstavila sam joj se kao tetka Milijana. Htela sam da se srušim kad mi je stegla ruku. I njeni roditelji su nas lepo primili. Polako sam im objašnjavala o čemu je reč, da bi Ana u jednom trenutku rekla: "I ja sam rođena sa istom težinom kao i vaša kćerka". Njena majka je bila crvena u licu.

Pravdala se da je sve bilo davno i da se malo čega seća. Tada sam shvatila da ona zna da gaji tuđe dete, ali da ne zna čije je, moje ili Nailino. Naravno, nisam joj rekla da sumnjam da je Ana moja, samo sam je zamolila da mi se javi ako se nečeg seti... Shvatila je.

Tokom ove posete, Milijana je Ani pokazala fotografije svojih sinova. Čak je, kako priznaje, Ana rekla da je mlađi sin lepši i da joj se više sviđa.

Zgranula je priča

- Bože mi oprosti, neverovatno liče moj mlađi sin i Ana. Predložila sam joj da počne da se druži s mojim sinovima, da se javi kad dođe u Beograd. To mi je bila jedina nada da ću je ponovo videti. Zanimljivo je da je u to vreme bila student Više poslovne škole, ali u Valjevu. Zašto ne u Beogradu, koji je bliži? Pa zato što i ja i suprug radimo u opštini Zvezdara, koja je preko puta beogradske Više poslovne škole. Na kraju sam Ani rekla da je veoma lepa devojka i da bi mogla da mi bude snaha. Kako sam to izgovorila, njenoj majci lice se sledilo.

Milijana se sa Anom telefonom čula nekoliko puta, a potom je Ana posetila svoju nesuđenu porodicu u Beogradu. Ubrzo su počele da razgovaraju otvorenih karata. Ana je pritegla i svoju majku da joj kaže istinu, a uporedo je istraživala obimnu dokumentaciju koju je sakupila Milijana. Teško se suočila sa istinom i čak grubo reagovala. Međutim, i dalje su ostale u bliskom kontaktu. Milijana veruje da, u slučaju da sud naloži DNK analizu, Ana ne bi odbila. Na kraju poručuje:

- Kad sam stigla dovde, istrajaću do kraja. Uopšte mi nije važno da li će neko krivično da odgovara, niti da li je neko potplaćen da bi mi ukrao bebu. Ali, imam dokaze o stravičnoj korupciji političara, lekara i tužilaca u vezi sa aferom beba. Ako uskoro ne dobijem svoje ustavno pravo na proveru identiteta, raskrinkaću ih, i po cenu života.

O.N.

< nazad



BLIC, 09.05.2005. / izvor
Pornografija u arhivi dečjih lekara

Svakom detetu je rečeno da stane raširenih ruku i nogu, lekari su im stavljali kristalnu prizmu na prednji i zadnji deo tela, a zatim ih fotografisali digitalnim fotoaparatom, spreda i otpozadi. Deci je objašnjeno da proveravaju da li im je u redu kičma. Onda su lekari od 1.000 učenika uzeli podatke gde žive i s kim, da li ih neko vodi u školu i vrača iz škole ili idu sami i sl.

Bila je to eksperimentalna „Bi-digital-o-ring test“ metoda, navodno ranog otkrivanja šećerne bolesti, koju su na đacima Osnovne škole „Jovan Dučić“ u Beogradu testirali „lekari“ privatne ordinacije „Ecim“, bez odobrenja Ministarstva zdravlja.

Pojedini roditelji su čitav „pregled“ prijavili inspekciji Ministarstva zdravlja, koja je u ordinaciji „Ecim“ u jednom od kompjutera pronašla porno-film, a u fotoaparatu slike nagog dečaka sa patološki izmenjenim polnim organom. To je inspektorima ulilo dodatnu sumnju, pa je ordinacija juče, uz prisustvo policije, zatvorena, saznajemo u Ministarstvu. Slučaj je prosleđen Upravi za suzbijanje organizovanog kriminala - Odeljenju za borbu protiv trgovine ljudima i Odeljenju za maloletničku delinkvenciju MUP-a Srbije, kako bi se utvrdilo da li je eventualno reč o pedofiliji ili nekom drugom kriminalnom delu. Roditelji fotografisane dece iz OŠ „Jovan Dučić“ sumnjaju da je možda reč i o pokušaju trgovine decom. Sumnju potkrepljuju tvrdnjom da se svi podaci oko izvršenih pregleda i fotografije dece nalaze u lap-topu dr Momira Dunjića, koji je otputovao na Kosovo. (Prema podacima UN Kosovo je najveći centar za trgovinu ljudima u Evropi).

Sve je počelo, kako „Blic“ saznaje, kada je profesor fizičkog vaspitanja Branimir Leković došao početkom aprila kod direktorke Branke Šegrt sa već gotovim tekstom zahteva da Ministarstvo prosvete dozvoli besplatne preventivne preglede 1.000 učenika metodom BDORT u cilju provere zdravlja dece. Zahtev su potpisali direktor ordinacije „Ecim“ Miodrag Stanišić, nastavnik fizičkog Branimir Leković i predsednik Jugoslovenskog udruženja za primenu BDORT metode dr Momir Dunjić, čije prostorije deli ordinacija „Ecim“.

Direktorka Šegrt, uverena da je metoda neškodljiva, stavila je na zahtev i svoj potpis, saznaje „Blic“. Zahtev je prosleđen Ministarstvu prosvete i sporta, a ministar Slobodan Vuksanović je dao pozitivan odgovor 7. aprila ove godine.

Dr Momir Dunjić je 21. aprila ove godine došao u školu i sa direktorkom se dogovorio da pregledi počnu 25. aprila. Ona mu je dala spiskove svih učenika od prvog do četvrtog razreda. Tim od šest lekara: Momir i Slobodan Dunjić, Miodrag Stanišić, Dubravka Mazulović, Jelena Dubajić i Lidija Savić pregledao je učenike osam odeljenja tako što im je jedan lekar na prednju i zadnju stranu trupa stavljao staklenu prizmu, istovremeno drugu ruku ispružajući i spajajući palac i kažiprst, dok drugi lekar pokušava da mu razdvoji prste. Na osnovu otpora procenjivali su obolelost organa deteta?! Nakon toga, svako dete je intervjuisano o tome da li ima mobilni telefon i kompjuter, koliko ih koristi i dat im je upitnik za roditelje koji sadrži pitanja o bračnom stanju roditelja, da li dete boluje od alergijskih bolesti, kako je preživelo NATO bombardovanje, uziman je kontakt telefon porodice... Na kraju je svako dete pojedinačno fotografisano digitalnim aparatom spreda i otpozadi sa raširenim rukama i nogama.

Tročlana inspekcija izvršila je pregled u ordinaciji „Ecim“. Tom prilikom je utvrđeno da osnivač ordinacije Miodrag Stanišić nema kod sebe diplomu o završenom Medicinskom fakutetu u Prištini jer od 1996. godine, kada je diplomirao, do danas, zbog rata, ali i zato što tamošnji rektor nije priznat, diplomu nije imao ko da mu potpiše. Stanišić poseduje uverenje o položenom stručnom ispitu, ali sa pečatom kome se vidi samo rub i ne može da se razazna nijedan njegov tekstualni deo. Rešenjem Ministarstva zdravlja, ordinacija „Ecim“ je 2. novembra 2004. godine dobila odobrenje za obavljanje lekarskih pregleda i ambulantnih dijagnostičkih i terapijskih intervencija iz oblasti opšte medicine, zbog čega nije jasno zašto se u njoj nalazi ginekološki sto i instrumenti.

U ordinaciji ne postoji nikakav trag o pregledanim učenicima, a inspektorima je rečeno da se sve nalazi kod dr Momira Dunjića u lap-topu. Dr Dunjić se, međutim, trenutno nalazi na Kosovu, gde drži predavanje. On je još 5. maja dao pisanu izjavu direktorki OŠ „Jovan „Dučić“ da je fotografije uništio na usmeni nalog inspektora policije Nikića koji, kako se utvrdilo, nije ni učestvovao u istrazi.

Odgovornost za sve eventualne nepravilnosti pri zdravstvenoj kontroli učenika bilo koje škole snose direktor i rukovodstvo škole, kažu u Ministarstvu prosvete i sporta. Isto važi i za OŠ „Jovan Dučić“, u kojoj je, na zahtev škole, izvršen test učenika na dijabetes. Ministarstvo prosvete principijelno daje saglasnost na proveru zdravlja učenika, ali odgovornost za postupak sprovođenja zdravstvene kontrole snose direktor i školski odbor. Zbog žalbi roditelja da testiranje u OŠ „Jovan Dučić“ nije urađeno po propisima, Ministarstvo prosvete će poslati prosvetnu inspekciju koja će svoj izveštaj dati na uvid javnosti, rečeno nam je u Ministarstvu.

Jovana Subotić - Sonja Todorović

< nazad



SVET, 06.05.2005. / izvor
Tri decenije tragam za sinom!

Majka folk pevačice Anice Milenković Pčela Milovanović ne veruje da joj je dete umrlo u porodilištu i kaže: Nisam dobila umrlicu, samo otpusnu listu, a doktor mi nije dopustio da vidim mrtvo dete. Anica mi je rekla da ga ne tražim, da mu ne poremetim život. Ali, šta ću, majka sam...

Mesto Ljubinje, 23 kilometara udaljeno od Požarevca, ima jedva stotinjak domaćinstava. U jednom od njih živi Pčelica Milovanović, majka popularne folk pevačice Anice Milenković. Ljubazna četrdesetpetogodišnjakinja dočekala nas je u društvu drugog supruga Dragoslava s kojim je u braku 15 godina. Kako se navodi u prošlom broju "Paparazza", ona sumnja da joj je pre 30 godina oduzet tek rođeni sin koji je proglašen mrtvim i od tada do danas pokušava da sazna šta se sa njenim detetom desilo. U prvom braku sa Ljubišom rodila je tri kćerke među kojima i Anicu. Svoju životnu priču ispričala nam je uz kaficu i setni osmeh.

"Sina sam rodila 29. januara 1976. godine. Bila sam u sedmom mesecu trudnoće i dete je prevremeno rođeno, ali je bilo zdravo. Sećam se da je bio težak kilogram i trista. Sneg je napadao tih dana... Doktor mi je rekao da je beba sitna i da je pitanje da li će preživeti. Tražila sam da je vidim, ali mi nisu dozvolili. Sećam se da sam počela da plačem, a jedna porodilja posavetovala me je da pogledam karton. Dok sam čitala, naišla je glavna sestra rekavši mi "da ne preturam". Na moje insistiranje, doktor mi je rekao da je dete živelo 24 sata i da je umrlo", priča majka poznate pevačice.

- Da li ste dobili telo deteta da ga sahranite?

Moj tadašnji muž i njegovi roditelji nisu tražili telo, a ja sam bila mlada i neupućena. Nisam dobila umrlicu, samo otpusnu listu - kao da sam došla tek tako, kao da nisam nosila život u sebi. Nikakvu dokumentaciju nisam dobila, ali bi u arhivi bolnice morao da postoji neki trag. Doktor mi nije dopustio da vidim mrtvo dete. Neću da ga imenujem, on me je porodio i kada sam prvi put rađala.

- Kada ste predosetili da je vaš sin živ?

Tačno deset godina kasnije, 1986. godine sanjala sam vatru u polju i ženu koja me je pitala koliko dece imam, na šta sam rekla - tri kćerke! "Nemojte tako", kaže mi ta žena, "imate vi još dece". Nemam, kažem ja, imala sam sina koji je umro. Onda mi ta žena reče da je greh da to pričam i da ću pod stare dane pronaći sina. Tu ženu počela sam da sanjam uvek o crkvenim praznicima. Pre nego što sam otišla na operaciju kamena u žuči sanjala sam je opet, rekla mi je da ću u 45. godini imati problema sa zdravljem, i tada sam preživela lakši infarkt. Kada sam poznanicima i rodbini ispričala sve u vezi sa mojim snom, gotovo su me proglasili ludom. Verovatno će ljudi koji ovo čitaju, a ne veruju u snove i u to da majka oseća svoje dete, misliti da sam zaluđena, sujeverna baba.

- Šta se potom dešavalo?

Prošle su tri godine, i 1989. godine na Srebrnom jezeru ponovo sam sanjala isti san. Godinu dana kasnije sanjala sam da mi sin ide u suret. Sećam se da mi je u snu rekao da su mu kazali da sam mrtva. Probudila sam se sva u znoju, a poslednji put sanjala sam pre dva meseca da moje dete živi blizu, u Malom ili Velikom Crniću. Planiram da se raspitam po mesnim kancelarijama koja su deca rođena i šta je sa njima danas.

- Dokle cete tražiti sina? Ako je živ, on danas ima 30 godina!

Svake noći pre nego što legnem pomislim na njega. Sigurna sam da je živ, jer je beba bila zdrava. Planirala sam da mu dam ime Zlatko ili Zoran. Duboko verujem da je živ i svake večeri prekrstim se i pomolim Bogu da ga pronađem. Moram da saznam šta je s njim.

- Najmlađa kćerka Anica savetovala vas je da ga ne tražite, da mu ne biste poremetili život?

Tačno je da mi je Anica to više puta govorila. Kad bih saznala gde je, ne bih banula kod njega, prvo bih se raspitala gde živi, šta radi... Rekla bih mu da sam mu majka, ne bih istrpela da to ne izgovorim. On je zreo čovek i ne bih mu pokvarila život. Volela bih da se povremeno obiđemo, da ga zagrlim...

- Kakve ste konkretne korake preduzeli u potrazi za sinom?

Popričala sam sa advokatom i prvo ću tražiti izvod iz matične knjige rođenih i umrlih. Tražiću od suda dozvolu da odem u Centar za nedonoščad i da saznam šta se tačno desilo mom sinu. Ako je umro, kako je umro, ako nije, gde je sada? Kao majka na to imam pravo! Odlučila sam da to isteram do kraja.

- Zašto sumnjate da vam je neko ukrao dete?

U to vreme često se dešavalo da bebe nestanu bez traga. Da li je u pitanju trgovina bebama ili nešto drugo, ne znam. Sećam se da su mi tek posle tri-četiri dana rekli da mi je dete umrlo, a ne odmah. Jedino su mene iz porodilišta prebacili na ginekologiju. Kao da je neko želeo da me što pre skloni.

- Sigurno ste mnogo puta zamišljali susret sa sinom na javi?

Ne znam šta bi mu prvo rekla, da li bih ga prvo zagrlila... Sigurno bih se rasplakala i verovatno ne bih mogla reč da izustim. Sećam se, kad je Anica bila u bolnici, ćutala sam celog dana kao da sam izgubila moć govora. Volela bih da ga bar jednom zagrlim, tim ljudima koji su ga odnegovali mogla bih da oprostim, ali doktoru ne bih, ako bi se ispostavio da je učestvovao u prevari da me za ceo život odvoji od sina.

- Imate tri kćerke iz prvog braka?

Da, Vesnu koja studira Poljuprivredni fakultet, Zlatku koja živi u Beču, a Anica se bavi muzikom. Sada je u Australiji, kasnije treba da putuje u Švajcarsku, a obećala mi je da će doći na nekoliko dana kod mene. Moje kćerke živele su sa mojim prvim mužem Ljubišom, i nismo se često viđale. To me je mnogo bolelo. Kada mi se najstarija Vesna udala, počela je češće da dolazi kod mene. Najmlađa Anica bila je vezana za mene i s njom sam provodila najviše vremena. Kada je bolesna, osetim to i nazovem je, dok sa Vesnom i Zlatkom to nije slučaj.

- Otkud vam ime Pčelica?

Kum me je tako krstio, valjda je mislio da ću biti vredna kao pčela. Kad bolje razmislim, mnogo sam radila.

- Kada ste se razveli, niste ostali u dobrim odnosima sa suprugom i ocem vaše dece Ljubišom?

Branio je deci da dolaze i da ih viđam. Videvši da patim, moj sadašnji suprug otišao je kod Ljubiše da porazgovara sa njim kao čovek s čovekom. Izgladili smo odnose, a ja sam mu uredno, svakog meseca, plaćala alimentaciju. Posle smo se dogovorili da deci kupujem odeću i da pomažem u svemu što je potrebno.

- Pretpostavljam da slušate Aničine pesme?

Sve ih slušam i snimam! Ne znam tačno s koje je kasete pesma "Malo levo, pa desno, hopa-cupa" - ta mi je omiljena! Skupljam isečke iz novina, a u tome mi pomažu rođaci iz Požarevca.

- Da li ste je podržali kad je izvršila plastične operacije?

Ona zna šta radi. Nikad joj ništa nisam branila, iako mi je uvek unapred rekla šta planira.

- Da li ste joj nekada prigovorili zbog provokativnih fotografija?

Eee, jesam, kada se slikala za srednje strane u jednom tabloidu. To je njen život, ali mi se nije svidelo. Znam da mi je rekla: "Majka, tako se svi slikaju, pa i ja"! Možda sam staromodna i ne razumem današnju omladinu, ali mislim da u svemu traba imati meru, pa i u estradnom poslu.

< nazad

ENGLISH



DOLIJALI:

VESTI IZ SVETA




VAŽNO ZNATI:


IZMIŠLJOTINE ZVANE GEN I DNK


EUGENIKA



KUĆNI POROĐAJ



BAZA PODATAKA SLUCAJEVA:

1950-1969
1970-1979
1980-1989
1990-1999
2000-2009
2010-2019


DEČIJA BAZA PODATAKA:

TRAŽIM RODITELJE




vrh strane

kradjabeba.org